Ucili smo se kako da se okanimo jedno od drugog. Drugacije nije moglo.
Razgovori su bili pasivno agresivni i cesto su prelazili u svadje. Ne zelim te ali ne zelim ni da te ima neko drugi, i sve da te jos uvijek volim, prije cu da crknem nego da ti kazem.
"Gdje si bila?"
"Vani"
"Vani sa njim?"
"Kako TI znas za njeg?"
"Znam ja dobro gdje si i sta radis."
"Ali to nije tvoja stvar, sjecas se?"
"Koji sam ja debil, ne mogu da vjerujem"
"Drago mi je da sad znas kako je meni bilo."
"Neću dolaziti"
"Nazvao si me to da mi kazes?"
Sutio je.
"Nisam ni očekivala drugačije od tebe"
"Jesi se zaljubila?"
"Jesam."
Spustio je slusalicu. I nazvao opet poslije par mjeseci. Ne zelim da pricam o tome kako sam i sta radim. Ali da nahranim bolesni ego, moram se javiti na telefon.
"Gdje ti je dragj?"
"Nije tu, otisao je."
"Zasto ti nisi otisla s njim?"
"Obaveze."
"Promijenila si mi se, zasto si tako ozbiljna?"
"Kakva bih trebala biti?"
"Nasmijana"
"Odavno nisam bila ovako sretna"
"Ti se baš zaljubila"
"Moze bit' svasta. Kako si ti?"
"Pa zenim se."
"Cestitam."
"Starija je od mene, jebiga."
"Takva tebi i treba."
"Ne da mi nista."
"I ne treba da ti da."
Tad sam ja spustila slusalicu.
Nisam bila zaljubljena Ili sam prestala da budem zaljubljena bas u tom momentu. Nisam bila cak ni u vezi. Nebo mi se srusilo na glavu, ili je samo tako izgledalo? Boljelo je, bas jako.
Kad smo se najvise mrzili nikad nismo isli do te granice da dajemo zavjete drugim ljudima i da uvlacimo nekog treceg, drame je bilo ionako previse. Ali on se zeni. On je odlucio da spusti loptu? Ne, on je odlucio da zapali sve za sobom? On hoce rat? Ko prezivi pricat ce.
Sabirala sam se mjesecima. Odem pa se vratim. Takva bolest izmedju dvije osobe, takva egocentricna sranja, takva rusenja do temelja, takve razlike i toliko je sve vezano jedno za drugo da je svaka daljina bila ko da neko kida parce ko parce iduse, a kad smo tu adrenalin je udario u glavu i vec smo dva ovisnika. Bolest. Prava bolest.
Pozivi kasno navece, poruke prerano ujutru...
"Zar nisi rekao da ne pijes vise?"
"Ovo je bilo neplanirano."
"Dobro, kod tebe je uvijek sve neplanirano."
"Eto sto si takva? Ja ti se fino javim da se ispricamo."
"Kako vam je bilo"
"Lijepo, ucio sam ih da pjevaju 'ajde ajde Jasmina', imam negdje i klip"
Razmisljam sto meni treba ovo u zivotu...
"Jesi zaspala?"
"Jesam."
"Kako si ti? Sta ima tamo?"
"Nema nista, sve po starom"
"Nisi se udala?"
"Nisam se udala"
"Pa dobro, polako, udat ces se"
"Sta hoces od mene?"
"Necu nista, samo sam htio da vidim kako si"
"Dobro sam"
"Ja cujem po glasu da nisi"
"Dobro, nisam"
"Hoces mi reci sta je bilo?"
"Od kad to tebe zanima?"
"Sad vec pocinjes da me nerviras"
"Jos malo i bit ces mi ko brat, pa ti mogu plakat na ramenu"
"To si mogla uvijek. Ti i ja mozemo da budemo sve na svijetu osim brata i sestre"
"Sto je bilo bilo je. Sad mogu da te gledam samo k'o brata"
"Jesi ozbiljna?"
"Jesam. Ti si ozenjen covjek, sjecas se?"
"Kakve to veze ima?!"
"Izvini, nema nikakve veze sto imas zenu kuci. Samo jos fali da cujem da imas i dijete!"
"Znas da to nije tako"
"Nego kako je?"
"Nije tako k'o sto ti pricas!"
"Nemoj, molim te, da..."
Prekinuo je.
Kad nedovoljno skuhate meso, tesko se odvaja od kostiju. Tako sam se osjecala kad sam ga zadnji put ispracala. Kidas ali ne mozes da odvojis.
Lijepo od tebe sto me se sjetis poslije toliko godina, sto znam da u tom cosku memorije imam svoje mjesto jer ovaj egocentricni ludjak treba svoju terapiju.
Lijepo je kad znas da nisi samo blijeda uspomena i da te neko pamti po onim lijepim stvarima. Bilo je lijepo... Zadnji put. I predzadnji. I onaj put prije toga. Hej, koga boli kurac jesmo li ili nismo? Bilo je lijepo dok je trajalo. Ali zaustavi se na planiranju buducnosti, o planovima. Ne zelim da ti pricam o tome kakvu vjencanicu cu da nosm, ne zelim da pricam o tome koliko ce biti zvanica, ne zelim da znam da li Ona zna da kuha, cime se bavi ili koliko ima godina.
Postedi me realnosti, ja sam godina potrosila u planiranju dok sam spavala pored njega i dok si je drzao za ruku, a ti i ja smo davali imena djeci i planirali put u Madrid. Ali krisom. Uvijek krisom, da ne cuje zlo. Kamo srece da je culo! Ja se jos uvijek tjesim time da smo se voljeli. A tesko da jesmo. Da je bilo i pola stvarno ne bi sada vecerao sa njom i ja ne bi birala cvijece za svadbeni prijem.
Nemoj da mi pricas o tome koliko sam dobra. Nisam vise dobra.
To malo ljubavi smo cuvali za par dana, ostatak godine smo se cupali da se sve ne raspadne. Ne mogu da te sacuvam. Ne zelim da te sacuvam. Da sam mogla, sad bi gledali neki glupi film, ne bi ti pricala o tome kako te vise ne mogu, kako iskocis ko utvara iz mraka i to traje danima. Ljudi mi pricaju o telepatiji i o tome kako se neke stvari poklope. I zato sto me trazis, a ne znas gdje sam pa onda mislis na mene. A te misli mi ne daju da spavam, da radim, da se fokusiram, pa razmisljam gdje sam potrosila 18 godina zivota jer ovih ostalih 8 sa tobom ne brojim u zivot.
Ovo je kriza. Je li te to uhvatilo? Je li u tome problem, sto kriziras? Treba ti shot da ostanes bez daha, da se sve oko tebe okrene a adrenalin udari u glavu, pritisak da skoci na 200? To ti fali? Disi. Duboko disi ali nemoj vise da diras u mene. Skini se sa misli sta ce biti kad... Nece biti. Nece. Grizi usne i vristi u jastuk, nadji neku vrecu za udaranje, otidji na trcanje, izbaci iz sebe. Ne misli o tome kako lezim a ti si iznad mene, prsti su isprepleteni, ljubis me po stomaku, duboko dises pa mi spustis usne na vrat.
Ne misli o tome sta sam pricala, sta se desilo, gdje je bio kvar. Mi smo kvar.
Ne mora sve da ima etiketu ali ovo sa nama je davno preslo svaki rok trajanja.
