211
I što jutarnju kafu pijem od 9 do 12. Kaže mi jedna teta sinoć, kad je htjela da mi naspe još jednu šolju kafe pa vidjela da nisam popila, 'ma ja, ti voliš da ćejfiš i da piješ hladnu kafu, zato ti je lijep ten'.
Slabo šta pomaže.
“As we walked, I began to wonder what the opposite of molting was and why, unlike the body, which sheds everything, the soul cannot let go but compiles and accumulates, growing annual rings around the things it wants and dreams and remembers”
Post objavljen 03/11/2013 19:33
Prvi put da mi kaže da nema puno da mi priča, ništa se nije dešavalo. Hoću samo da mu čujem glas i da ga gledam.
Hvala vam za ovih 25 000 posjeta. Sve mi nešto toplo oko srca (to je zbog PMS-a)
Svašta se ovdje pisalo. Pojede me što sam pola postova obrisala. Pojede.
Zaboravila na praznik dok ne udjoh na blog. Ja radila, uredno, osam sati. Imamo i neki bonus na to... Nisam patriota. Pare mogu uvijek. Ne slavim ovo ubijanje mladih u pojam, starih od gladi, sposobni u bijegu, sto dalje, sto dalje...
Ustvari, objavjena su 192 posta, uključujući i ovaj. Pišem knjigu. Možda me to zajebava, ovdje ove brojke, tamo brojevi poglavlja...
Objavljenih postova je 190. Tek sam skontala da mi objavljeni postovi idu redoslijedom 186, 73, 74, 75 pa 190. Ne znam kako ni zasto al trebao mi je skoro mjesec da provalim. Mozda da odigram neki bingo, loto...
Kaze mi da zna da imam nesto na kompjuteru sto nemam na telefonu i da ja to 'nesto' krijem od njeg. Zene inace kriju svalere, tudje cune, elektronske racune skupo placene robe i slicno... Ja jadno jadni krijem blog. Blago njemu sa ovakom zenom. Doduse, jos ga nije upalio da se uvjeri ali pretpostavljam iz razloga sto se boji sta ce tamo naci.
Kaze kolega s posla slomila mu neka srce poslije 6,7 mjeseci veze. Pa dobro kralju. Tek ti je 19. Nalomit će se toga još, i srca i čaša i leđa, tek si počeo, postao, porastao... Ne znam jesam li ja samo bila u društvu normalne raje dok smo odrastali ali ova današnja djeca se samo jebu. Ne znam eto šta da pišem a da se ne ponavlja. Uvijek se vrti isto sranje. Krevet, sto, računar, kuhinja, kafa, sto, računar, krevet. I svaki dan tako. Zobene pahuljice, chia sjemenke, bez šećera, bez glutena, bez vještačkih aroma, bez biljnih masnoća... Bez zraka. Pun mi je kurac motivacionih postera, trenera, webinara, citata. Kaže Marčelo "Voleo bih da jednostavno nestanem, voleo bih da jednostavno prestanem, da budem sve što post'o sam nakon svoje petnaeste.."
'If you end up with a boring miserable life because you listened to your mom, your dad, your teacher, your priest, or some guy on television telling you how to do your shit, then you deserve it. Let others determine your worth and you're already lost, because no one wants people worth more than themselves.'
Koliko je proslo? Dvije, tri godine? Ne?
Osam je proslo.
Za toliko vremena dijete krene u drugi razred osnovne skole. Svakih 7 godina se obnavlja organizam. Svakih 7 Uran mijenja astroloski znak i Stajner kaze da se tada desavaju velike promjene u zivotu. Sedma godina braka kazu da je najgora. Ako smo u prethodna dva ciklusa imali zdrav emocionalni razvoj, sada (izmedju 21 i 28) možemo da razvijamo emocionalnu zrelost.
Toliko o tome.
Ulazis na prstima, grlis me i uzimas oko struka "Pa vidi ti moje Gill". Ta crna casual haljina nije bila bezveze, ni lokne, ni parfem. Sramota da poslije 8 godina ne znam sta volis a sta te lozi. Sramota da i mene loze iste stvari ko i prije 8 godina.
"Trazio sam te svugdje, po fejsu, instagramu, kojekakvim mrezama, nema te nigdje."
"Trebao si vise da se potrudis."
"Pa gdje da te trazim?"
"Ne znam, snadji se."
Smije se, prica mi gdje je bio, sta je radio, kako su njegovi, gdje radi, gdje je putovao, s kim je bio. Dok sam se okrenula vec je sjedio tik do mene, do maloprije nije bio bas na dohvat ruke.
"Treniras li jos uvijek?"
"Pa i ne bas."
"Smrsala si. Kazem ti ja samo izbaci pekaru."
"Mislis."
"Pa mislim.sad si taman. Zadrzala si obline. Ne bi valjalo da si mrsavija."
I parfem, Boze, njegov parfem.
Nikad nisam srela nekog ko mirise slicno. Ljudi u masi osjete parfem pa ih podsjeti na nekoga, meni na njega niko ne mirise.
Bio je tu kad nije niko, i kada su bili svi. Kad se odlazilo, ispracala sam. Kad se vracalo, docekivala sam. Kad se ostajalo, gubili smo se. Navikli da docekujemo i ispracamo. Sta bi jedno s drugim kada bi jedno odlucilo da ostane?
Da li bi i tada drhtala svaki put kad me poljubis, ko da je prvi put a ne poslije 8 godina? I da li bi ti i tad drhatle ruke dok me drzis? Da li bi imala ista jata ptica u stomaku? Nisu to leptirici, to je jato ptica i imam osjecaj, ne da mi klecaju koljena, vec da cu pasti.
"I sta bi s tom?"
"Ruskinjom?"
"E tom"
"Pa nista, ostavila me."
"Ona tebe ili ti nju?"
"Ona mene kad je skontala da necu djecu i da necu da se zenim."
"Nemoj vise nikada da se zenis"
"A zasto"
"Pa kako da kradem ozenjenog covjeka?"
Smije se i provlaci ruku kroz moju kosu. Ima neku vrstu opsesije loknama i gustom kosom.
Spavas u mom krevetu. Ali spavas sam.
Pricali smo do neka doba ujutru. Kad smo konacno odlucili da spavamo osjetila sam ma me opet mazi po glavi. Mislio je da spavam.
Poceli smo da gledamo 3 filma, ni jedan nije odgledan do kraja, na kraju smo gledali Djokovica kako osvaja neki turnir. On mi je objasnjavao pravila u tenisu i pricao o Noletovim knjigama. Ja se samo sjecam da sam mu bila na ramenu, da me mazio, ljubio u celo i da smo se smijali. Ni jedno jedno pravilo nisam zapamtila. Ni jedno.
Ujutru smo pili kafu, ko oni koji prezive 7 godinu braka a jos se vole. Mazio me, i pricao mi je na cijim je svadbama bio, tracali smo staru raju.
Mazio me po vratu, smijao se na svaku rijec.
"A gdje su ti nausnice?"
Nisam imala pojma o kojim nausnicama prica.
"Pa tvoje, uvijek ih nosis. Gdje su ti sad?"
"Skinem ih kada spavam, zuljaju me."
Pricali smo, smijali se ne znam cemu, i mazili se ko da ne moram na posao za par sati, ko da sam spavala citavu noc, ko da cu da ga docekam sa ruckom i sirokim osmijehom. Ispratila sam ga poljupcem, kao vidimo se, kao cujemo se, kao javi se nekad, ne budi takva, kao hocu sigurno. Cuvaj se.
Javio se kad je krenuo nazad. Pozelio mi je sretan Bajram "I budi dobra curica".
Nisam htjela da spavamo zajedno. Kad je otisao plakala sam na onom njegovom jastuku, odspavala, ocistila stan, oprala posteljinu i sabrala zensku glavu.
Nije ti prvi put. Nije ni zadnji. Samo, kako idemo u godine, svaki put sve vise i vise boli, a sve manje i manje mozes da uradis nesto po tom pitanju. Pitanju Nas. Ustvari, tu se nikad nista nije moglo ni uraditi. Ne zato sto sam ters ili sto je daleko ili zbog sto drugih ljudskih razloga koji mogu da se rijese. Nekad, zaista, postoje zakoni van ovih Nasih.
A voljela bih, znas kako bih voljela...
Kada ce neko debelim ženama da objasni (ali tako da shvate) da nije zdravo biti teži od medvjeda i izgledati ko skotno prase? O ukusima se ne raspravlja, ima ih svkakavih (Rekoše ljudi bez ukusa) ali o zdravlju...
Od svih vijesti glavna je da se Riki Martin oženio i čitav svijet se pita jel ga daje il ga prima... Eto ne znam...
Na world wide web-u postoji stranica (ili više njih) preko kojih žene prodaju nevinost. Jednu takvu je otvorio jedan čiko iz Dortmunda.
Kada otvorite stranicu (ko na pik.ba) fino izabere kojoj dami bi voljeli da uzmete nevinost i za koji minimalni iznos je to moguće. U opisu stoji šta mlada dama voli da pije, koje joj je najdraže cvijeće, težina visina, omiljena hrana, etc... I naravno fotografije. Fun fact: moraju biti 100% djevice, ne smiju biti operisane jer onda ne mogu da se prodaju.
Ima običaja u svijetu gdje žena mora da bude djevica prije braka otherwise jebiga, razvod...
Žene prodaju sve od kozmetike, parfema, odjeće, nakita, kose, perika, obuće..
Ali također, žene pičkom plaćaju i putovanja, odjeću, nakit, parfeme, kosu, plastične operacije, auta i šta sve ne ali ne zbog muškaraca naravno, već zbog drugih žena, zbog pogleda, zbog mahale, zbog tuđe žene, čisto da se vidi "ko je bolja pička".
Dok smo mi isli u osnovnu skolu, a ima tome dobrih 10 godina, nešto se ne sjećam da smo se puno tukli međusobno, do krvi, ili dok neko ne padne u nesvijest ili dok neko nekoga ne rastavi. U osnovnoj školi klinca su prebili zbog novca i zbog patika koje i nisu nešto vrijedne. Drugog su na času povrijedili kažu nožem, a cure napadaju ko hijene, kolektivno 5 na jednu. U Srbiji su radili anketu, od 400 učenika samo bi 3 tražilo pomoć od nastavnika. Tražiće pomoć od druga, od nekog drugog ali ne i od osobe koja je tokom njihovog boravka u školi zadužena za njihovu sigurnost? Ako to nije poražavajuće, onda ne znam šta jeste. Ako roditelj kojim slučajem dođe i zaprijeti nasilniku, onda roditelj dobija krivičnu prijavu jer - maloljetnik je u pitanju. Ako nasilnik uradi bilo šta loše, whatever - maloljetnik je u pitanju. Radila sam sa problematičnom omladinom, svako od njih ima razlog zbog kojeg misli da se sve na svijetu riješava batinom i da je tu sva filozofija.
Ja ne želim da imam djecu jer mogu da budem najbolja majka na svijetu i sigurno ne bi odgojila šupka i kretena ali zašto da donosim život na ovakav svijet koji je pun šupaka i kretena? I ne mislim da su djeca kriva tome, djeca su najmanje kriva.
Fun fact: Od pjesme "Maria" (Ricky Martin) je prosla 21 godina. Just saying. Nije sad da se osjecam nesto staro...od pjesme "Perdono" (Tiziano Ferro) je proslo 16 godina...
Stvari se raspadaju. Ljusku jajeta nikad nećete moći sastaviti. Razbijeni prozor također. To se zobe drugi zakon termodinamike. Također, zove se i život.
Stvari se rijetko sastave, ali uvijek će se raspasti
GA - 13/17
Jedan pasus iz jedne, meni drage knjige, kaze: "Osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad se obuzme i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš..."
Profesorica bosanskog nas je uvijek forsirala da knjigu citamo sa olovkom u ruci i da izvlacimo ono sto nam je bilo interesantno i onda bi sve to fino obrazlozili uz njenu malu pomoc... Divna zena, al totalno "otisla na zivcima".
Inace svi ljudi koje ja imalo volim su stvarno dobri ali imaju tu neku karakternu crtu da su "odvaljeni", il su malo ludi, malo šifrirani.. Negdje sam procitala/cula da je covjek ustvari pomalo od svakog s kim se druzi, ljudi te oblikuju na bolje ili gore. Nesto vremenom odbacis. Poneki komad nekad i ne vratis. Poneki ti ne pristaje ali svejedno volis, svejedno nosis jer je komforan. Prije 9 godina Baši sam obećala knjigu sa posvetom, ja kao autor, on kao najveća podrška. Sad ne znam ni dal je živ, zdrav. Sretan? Koliko ste vi stvarno sretni?
Ljudi ne zale za ljudima vec za onim kako su sebe vidjeli i osjecali kraj njih. Kraj jednog sam se osecala ko jebena Merlin Monro i bas mi je prijalo. S drugim je bila opustena varijanta, najbolji smo drugovi pa onda sve ostalo i totalno otvoreni jedno prema drugom. Sa trecim je sve bilo tako ozbiljno, odraslo i umjereno. Sad da me neko pita kakve volim ne bih mu znala rec', al sigurno sebe volim najvise i drama je zadnja stvar koja mi treba u zivotu.
Imam barem 7,8 debelih rokovnika punih skica prica i dozivljaja. Nikome ih nisam pokazala. S vremena na vrijeme ih citam. Dobila sam hiljadu razloga da ne vjerujem ljudima, a i jedan je bio sasvim dovoljan.
Prebrzo prođe taj period kad nam je godinama opravdano da igramo na tu kartu estetike i čiste fizike. Kasnije se od žene očekuje više a ukoliko to ne stekneš i ne dobijes u dvadesetim nemaš više ni kad.
A sve sto moze da se pretvori u cifru je dzabe. Najskuplje su placene jeftine zivotne lekcije.
U životu, kad se nekom desi sranje i kad dođe na red dijeljenje savjeta i kad dođe na red da se postavite u istu situaciju, vi naravno uvijek kažete "da se meni to desilo ja bih to tako" čiča miča i gotova priča. Vuk sit ovce na broju, vama Nobelova nagrada za mir. Al malo sutra.
Kad je riječ o maltretiranju u vezi uvijek vam prvo padne na pamet "ostavi đubre". Emotivnom maltretiranju i iživljavanju nigdje nema pomena, samo fizičkom. I po mogućnosti što dalje od vas s tim. Ja nisam znala nikoga ko tuče svoju ženu/djevojku. Ali šta kad vas ne tuče, nego vam siluje zdrav razum?
Jedna šveđanka po imenu Arvida Byström je za Adidasovu superstar kampanju (to su one patike sa zaobljenim plastičnim vrhovima na prstima) odlučila da ne depilira ni noge ni ispod pazuha. Guglajte.
Ako se odlučite da pratite nešto što ne ide pod ruku sa svakodvenim stvarima, rutinama, pa zbog čega to onda "običnim" ljudima ribati u face i očekivati pozitivnu reakciju? Ja ne vidim da igdje strejt parovi prave parade i šetaju po gradu, ili da obrijane žene fotkaju friško obrijane noge po netu. Fakat je danas ljudima tako teško da nađu pametnu stvar na koju će bit ponosni pa puštaju dlake i nokte i kojekakva čudesa..
Ženska se inače bavi fotografijom i "oblači" brekve i trešnje u gaćice i tangice i tako. Prodaje te slike. I inače se ne depilira, ne samo zbog kampanje.
I shit you not.
Družile smo se godinama, bukvalno godinama, plakale, smijale, spavale u istom krevetu i jele iz istog tanjira. Učila sam je kako da se fino našminka a ona mene kako da se isfeniram. Kasnije sam joj pomagala engleski a ona meni matematiku. Udala se nedavno a ja nisam dobila jebenu pozivnicu, ni poziv, ni poruku - ništa... Prije više od dva mjeseca. Čak nisam dobila ni poziv na kafu poslije svih tih ceremonija uzimanja i oduzmanja.
I znam da je to njegova ideja. Možete da pričate o feminizmu i jednakostima ali kad je udajete vi se udajete ZA nekoga, ne ženi se on za vas nego se vi udajete za njeg. On Vas ženi, pravi vas sretnom, jel, mogao je isto tako da vas nabije nogom u guzicu. Ali vas je oženio.
Međutim imate normalnih muškaraca kojima je u redu da se ženu nešto pita i da sama odlučuje kakav je moj otac, moj brat, moj komšija... Ali imate ljude koji curama jednostavno presjeku život koji su vodile prije njega i upute je u nešto za šta nema vremena odlučiti sviđa li joj se ili ne ali mora odlučiti hoće li pristati il neće. I uvijek pristanemo. Uvijek se zajebemo.
Na Klix forumu ima super tema koja se zove "Slike starog Sarajeva". Stariji naravno znaju sve nazive starih ulica, trgova, gdje je šta bilo, a ja se samo sjećam slika poslije rata, nebodera koji su izgledali ko kosturi, rupa na cestama, sjećam se koliko je crijepova i stakla bilo po ulicama gdje smo se igrali, koliko zapaljenih stanova i dan danas mogu da se sjetim mirisa ustajale paljevine...
Ako ste u pravu u toku rasprave to ne opravdava činjenicu da se možete ponašati k'o idiot
"Draga moja saučesnice u zavisnosti,
Ovo što ću ti reći ne bih ti inače nikad rekao, jer bi to značilo da izgubim glavni izvor zadovoljstva u životu - igru "pobednik dobija sve". A baš je to ono što i tebi pomaže da nosiš moj teret u ovoj vezi.
I baš je u tome stvar.
Kad ti kažem "volim te", mislim da volim to koliko se upinješ da mi se svidi sve u vezi s tobom, to što sam centar tvog života, to što želiš da me usrećiš i što nikad od mene ne očekuješ da i ja radim to isto.
Volim tu moć koju imam da uživam u tvojoj prijatnosti, u tvojoj želji da budeš ljubazna, volim to uživanje koje osetim kad god se pokažem ogromnim u poređenju s tobom, kad god iskoristim svaku priliku da se ti osetiš mala i beznačajna.
Volim to osećanje kako si slaba, ranjiva, emocionalno krhka, volim da gledam s visine na tu tvoju detinjastu nevinost koja je u mojim očima puka slabost.
Volim taj osećaj moći da te "uvežbam" da se osećaš "šašava" kad hoćeš da razgovaramo o temama koje mene uopšte ne interesuju i da, vremenom, sve manje očekuješ od mene dok ja od tebe očekujem sve više.
Volim lakoću s kojom ostajem u centru tvoje pažnje, volim kako se trudiš da odagnaš svaki moj bol (nikad svoj!) i volim što - šta god radila - ne možeš nikad da me dovoljno voliš, dovoljno poštuješ i dovoljno uvažavaš... (Nije bitna bliskost, nije bitna empatija, nije bitna emocionalna veza koju želiš, nije bitno čime sam te povredio ili uvredio, nije bitno koliko malo vremena provodim s tobom, ili s decom, i tako dalje. Bitan je moj status, bitno je da TEBE stalno stavljam na TVOJE mesto, bitno je da tebe boli, a da se ti baviš mojim bolom. Jer ja sam superioran i ja polažem pravo na uživanje, divljenje i utehu, a ne ti, sećaš se?)
"Volim te" znači da volim kako se osećam kad si uz mene, kad osećam kako mi pripadaš. Kao kad vozim neki dobar automobil, volim kako mi status zbog tebe raste u očima drugih, naročito kad drugi shvate koliko sam ja bolji od tebe. Volim i kad mi drugi zavide što te imam.
Volim moć kojom te teram da mi dokazuješ svoju ljubav i odanost, da stalno tražiš način da mi dokažeš lojalnost.
Volim što mogu tebe da okrivim kad god osetim potrebu da se oslonim na tebe, a naročito što si potrebna da hraniš moj osećaj superiornosti i iluziju moći. (Ništa u meni ne izaziva toliku ranjivost nego kad nemam kontrolu nad onim što može da ugrozi moj superiorni status. Zato me i nervira kad počneš da se žališ na to "kako" se ponašam prema tebi, kao da još ne shvataš da treba da budeš srećna kako god da se ponašam - time ćeš pokazati da prihvataš moju superiornost. Naučiću te da prezireš potrebe slabih ljudi - "bliskost" ili "emocionalnost", baš kao što su i mene to naučili još u detinjstvu.
Volim što mogu za sekund da te učinim nesigurnom, naročito ako pokažem pažnju prema drugim ženama. Tada ću možda i pokazati nešto što tebi ne pružam, tek toliko da i ti počneš da moliš za ono što drugima tako lako dajem - komplimente, pažnju, izražena osećanja...
Volim što te uvek vratim kad zapretiš da ćeš otići, i to uz samo nekoliko mrvica koje ti bacim kad te neverovatno brzo ubedim da mi opet veruješ. Kad god pojačam svoj šarm, prevarim te da mi poveruješ da ću se ovog puta promeniti.
"Volim te" znači da si mi potrebna, jer mi je potreban neko ko me neće napustiti, neko zbog koga ću se osetiti dobro kad god te nateram da se osećaš loše. Tako uspevam da utišam strah u sebi koji nikad neću priznati, slabost koju mrzim u sebi i zbog kojeg mrzim tebe.
"Volim te" znači da volim kako oblikujem tvoja mišljenja i uverenja, kako kontrolišem tvoj um, kako misliš da sam tvoje čudo, tvoj spasilac, tvoj izvor života; volim kako se vraćaš meni kad god pokušaš da odeš.
Volim kako se zbog svega toga osećam kao neko božanstvo, volim kako me obožavaš, kako žrtvuješ sve kako bi meni to dokazala.
Volim kako mogu da te nateram da sumnjaš u sebe, da čak sumnjaš u svoj zdrav razum, da se trudiš da mi objasniš sebe, da se pitaš šta to s tobom nije u redu i da ne shvataš da ne možeš da usrećiš osobu koja moć i zadovoljstvo doživljava kad prezire druge.
"Volim te" znači da volim svoj odraz u tvojim očima punim divljenja, da si moja droga zbog koje se osećam dobro, da si moja uvek posvećena publika, moj najveći fan i obožavalac. Tebe sam izabrao kao drogu jer, kad me pogledaš, osećam se kao nepogrešivi izvor svemoćnog znanja.
I volim kako, koliko god ti da moliš za ljubav i divljenje, koliko god da tražiš da ti se uzvrati istim vrednovanjem, to se neće dogoditi, bar dok ja držim konce u rukama. Zašto bih ih ispustio? Zašto, kad sam zavistan od uživanja koje osećam kad ti uskratim sve ono što bi ti dalo neki vetar u jedra i time pomoglo da mi odlepršaš? Uživam da ti ne dam onu nežnost koja ti je potrebna, da razbijem tvoj san i da onda sebi kažem "Nisam ja budala."
Volim što mogu da kontrolišem sve tvoje pokušaje da me "prozreš", jer svaku diskusiju mogu da preusmerim na pitanje - šta nije u redu s tobom? Zašto mi nisi zahvalna, posle "svega što činim za tebe."
Volim i kako vešto uspevam da manipulišem drugima i pokažem im da sam ja "dobar", a ti "loš" partner u našoj vezi, jer se stalno nešto žališ, nikad nisi zadovoljna, uvek si sebična i tako u nedogled.
Volim kako mi je lako da ti kažem "ne" kad želiš nešto što bi te učinilo još vrednijom u poređenju sa mnom, pa ti usmerim pažnju na moje potrebe i želje.
Volim kako mogu da utičem na tvoje misli i ambicije, koliko god da crpim energiju iz tvog života pa čak i izolujem od ljudi koji te vole i podržavaju.
Volim kad mi kažeš koliko te povređujem, a pri tome ne znaš da mi time zapravo podnosiš izveštaj o tome koliko su efikasne moje tehnike kojima ti pričinjavam bol.
A zapravo te mrzim jer mrzim i svoju zavisnost do tvoje pažnje i nežnosti, svoju potrebu da stalno vidim sebe u tim tvojim očima punim obožavanja, divljenja, oproštaja i spremnosti da ponovo padneš u moju zamku.
Kad ti kažem "volim te", volim što ću ti ostati misterija koju nikad nećeš moći da rešiš. A nećeš moći jer ne znaš ili odbijaš da shvatiš da u ovoj igri pobeđuje samo onaj koji zna sva "pravila". A glavno pravilo je da u mom svetu pažnja, ranjivost i izražavanje osećanja predstavljaju znake slabosti.
Zauvek ograničen u ljubavi, tvoj narcis"
Šta je sa curama koje ispod svojih slika kače citate tipa "bila je ovakva, onakva, pomalo luda pomalo psihopata"?! Koji je to level egoizma i gluposti?
Da li u nedostatku muških komplimenata, ili niko (osim nje same) ne vidi tu njenu "posebnost", "jedinstvenost" i "samostalnost"... Ne znam...
Znači okačiš svoju sliku i ispod (o) sebi pišeš, u muškom licu, salvu komplimenata?
Jebote, lik je pisao kakva je bila Ana Karenjina, nije svakoj polovnoj i rentanoj da se kiti time.
Hoću da kažem, "treba" se opisuje onako kako su ljudi opisivali odmjerene, skromne i prije svega otmjene žene.
I ne, to nije duga haljina za izrezom do venerinog brijega, i nisu silkonska usta a bogami nisu ni japanske a kamo li kineske trepavice/obrve/nokti, sa sve tri metra nadograđene kose. Nisu. Tačka.
Trend je nemoguć za izdržat. Izbrisala sam se sa svih društvenih mreža, tu nema više ništa pametno da se vidi.
Pišem odavno, pišem godinama, pišem o svemu, ali zaista mi nikad nije padalo na pamet da pišem samoj sebi kako sam kraljica svemira.
Edit (ovaj mi je najdraži :'D): A ona… Ona je prihvatila svaki dio mene i nikada nije tražila da se mijenjam, a promijenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao šta osjećam, nije tražila da je držim kao kap vode na dlanu, činjenica da ju volim bila joj je sasvim dovoljna
.
Ne znam... da li bi se više voljela ili više mrzila da odem iz ovog svega, da zalupim vrata svima ispred nosa. A tako to često želim.
Ljudi sanjaju o nekim velikim stvarima, nekim neispitanim visinama, nekim dalekim zemljama, ja sanjam dan kad ću život da spakujem u pola kofera, u drugo pola da ostane mjesta za nove stvari, kad ću da zalupim vrata, sjednem na voz, avion, bus i kažem jebite se svi. Al' neću nikad jer sam pizda. Kad mu sve serviram na sto i kažem da nije u pravu da se malo preračun'o kaže mi da mu treba malo da ga pustim samog, na miru. I onda poželim da ga pošaljem u pizdu materinu, al samo klimnem glavom. "Nije problem". Problem je, idiotkinjo Gill, al jedino tebi.
Ne možeš da veruješ da ću da izađem iz stana
i da sam pošla da se ne okrenem?
Kafa na pola,
reč na pola,
osmeh do pola.
“Tek tako ću poći, čak i da ne trepnem?!”
Noga će mi do kraja sigurna ostati?
Pa kad sam ja izašla iz stana Stefana Pfeistlingera,
gde neću iz tvoga, mali amateru,
sa šupljom pričom i šupljim pogledom?
Pa, kad sam se ja spustila u noć, na kocku,
i kad sam znala da neću da trpim,
ja sam sebi odabrala granicu
jasno je povukla, markerom na belom
Pa, kad sam ja izašla iz stana gde je sve mirisalo
na moju dušu i moj san,
kad sam uspela da nađem svoju Tatjanu
i da je privijem kao čudnu ženu, oživljenu iz sna,
a ti nisi ni senka sna,
pa, ja mogu još sto puta u tvoju kuću da uđem,
samo da ti pokažem da mogu da izađem,
i da ću te još sto puta videti sa otvorenim ustima,
jer kad sam ja izašla iz njegovog stana
ja sad mogu da izađem i iz same sebe
nema više tog poznatog osećaja kog se ne bih mogla odreći,
a kako se tek onda lako odričem tuđih bezmirisnih prostora,
iznajmljenih apartmana sa šarenih razglednica.
Onaj ko izađe iz stana Stefana Pfeistlingera-
on je odabrao da se ne zadržava bilo gde
on je odabrao da odlazi,
on je odabrao da se odriče,
i da ne pita za smisao ili razlog,
on je naučio da se ne okreće.
A ti me gledaš nakrenute glave,
podbočenog lakta jeftinog ljubavnika iz crno belih filmova,
„Jesam li sigurna“-pitaš- „Zar ću otići“, igra ti leva obrva.
Pa, znaš li ti kome govoriš…?
Desi li ti se nekad da kažeš:
„Ovde sam već bio, sve mi je poznato, moje boje i moj dah,
možda sam sanjao a možda i živeo
pre nekh trista godinabaš ovde,
pa, iz minuta u minut lagano prepozajem“,
I dodirneš sve ponovo,
a kao da sebe iznutra dodiruješ,
ili dušu neke tamo daleke bake
koja se u mđuvremenu u tebi naselila,
I čovek koga gledaš liči na crtane čiča Gliše iz detinjstva
Sneške Beliće, nacrtana vešala il nevešte crteže
što se čuvaju u nekoj fioci
i sa osmehom odeš i ne tražiš odgovor,
jer se i ne pitaš,
predaš se osećaju i hodaš i odlaziš
u noć, na drum, taksi il kočije
pitanje je veka, al su oči iste i duše su iste
I, dok silazuš stepenicama, sto ti duhova govori:“VRATI SE“,
Al ti jedan, tvoj glas, kaže: „Idi, ni rođena nisi da se zaustavljaš,
to što si prepoznao ne znači da si našao
Ii nikad neću saznati da li se kajem,
ali znam da bih opet otišla.
A ti me sad gledaš ko umorni lovac,
važan i siguran, a da sam ti ja ženica
što treba da očisti divljač prijateljima koje čekamo na večeri,
A tebi bih grkljan, kad bih htela, sa dva zuba prerezala,
ispljunula, pa s krvavim usnama kroz otvorena vrata…
Ja nisam od onih na koje te je upozoravala majka
zato ne brini, za ovakve nije ni znala da postoje,
ja ne odlazim da bi me ti molio da se vratim,
ja mogu biti sve što poželim, ali ne mogu biti lošija nego što jesam…
I zato-otključaj mi vrata, prospi vino i zaboravi da sam ikada
i prešla prag tvoga stana.
Bilo je cudno gledat onu novu sto pjeva u Coloniji.. Just saying. Slušala sam ih ko dijete, na rođendadnima, pa na koncertima. Ko će slušat sad onu spodobu, ni energije ni harizme. A vala nije ni da su imali neke pjesme zadnjih godina..
Enivej, pišem od 2009. Iz godine u godinu sam sve gluplja. Možda to tako treba.
There is this movie, u kojem glavnu ulogu ima Dzord Kluni, otpusaju ljude i reklamiraju hotele, avio kompanije kroz pricu. Hilton, Hertz.. Mnogo psmetan, naocit gospodin koji slozi pricu, kad vam da otlaz naravno, tako lijepo da bi mu zahvalili bez obzira sto ste radili za 90.000$ godisnje. Malo konferencije, malo rucak, opet Hilton, i ona mala koja radi s Klunijem dobije kos, ostavi je momak i tako... Iz supljeg u prazno. Spavam po citav dan, kad se probudim nemam snage da ustanem i opet spavam. Navece nadjem neki ovako lajt film, trudim se da ne jedem puno, da ne pusim puno. Prazna sam, izmedju posla, kuce i Njega, ostalo je blank space, krevet, stan i ja. Nemam posjete, ne pravim vecere, ne docekujem nikog. It is just me. I vise nisam sigurna da li mi to stvarbo odgovara ili sam samo navikla tako i previse sam lijena da se ukljucim u zivot. I onda.. Eto tako. Subota je, jedan sat iza ponoci, gledam film u kojem Dzordz otpusta radnike i ganja neku zenu s kojom ne zeli vezu. Story of my life. Sad mi je masina oprala crno i moram ves da rasirim. Cheers.
Sa komarcima bliskih noćnih susreta nije bilo do sinoć. Češem se ko šugavo pašče. Džabe kreme, džabe sprejevi.
Na svaku promjenu pritiska, teče mi krv na nos. I to samo ljeti. Krv mi se inače jako brzo zgruša i onda imam osjećaj da mi u nosi stoji teniska loptica. Ne smijem da ga ispušem, bojim se da ću izduvat mozak, jer to što izađe poprilično je... pa čudnog je izgleda. Inače, svim normalnim ljudima se to dešava zimi, kad je i sluznica nosa suha i osjetljivija.
Čitala sam na nekom portalu da je jedan od najvećih uzroka pojave bubuljica na leđima ustvari korištenje balzama/regeneratora za kosu. I mogu da vam kažem, ko neko ko odvojeno pere kosu a odvojeno se tušira, da je to čisto sranje. Dalje stoji da izbjegavate piling i da ne stavljate ništa masno na kožu. Ali moja suha koža traži masno, vlažno i traži da ju se oguli pilingom, s vremena na vrijeme.
10 savjeta za vožnju automobilom: Prvi je izgleda da dignete noge na instrumental tablu, jer takva slika stoji ispod naslova. Dalje nisam čitala. Nemam auto.
Index čitam rijetko, ali čitam. Jedan od naslova "Evo koliko puta ga mjesečno morate otresti da bi ste bili sigurniji od raka prostate", svrstan u vijesti dana. Ne šalim se. Stvarno tako piše.
Danas je svjetski dan bikinija. Prvi je obukla i pronosala neka egzotična plesačica (?!) jer je tadašnjim manekenkama bilo ispod časti da ga pronosaju. Bikini. Bio proglašen griješnom odjećom od strane Vatikana.
Međutim ima jedna super stranica, zove se Dnevna dozna prosječnog Dalmatinca. And I love it.
Često zaboravim šifru profila na bloggeru, baš često.
Then, there is this funny thing ovo je treći ili četvrti bajram koji provodim sama.
Šakira ne stari, trese guzicom ko prije 10 i više godina, izgleda isto ako ne i mlađe. Čime se pune ove žene? Meni na čelu linija od jedne do druge slijepoočnice od čuđenja, iščuđavanja i šokiranja. Dva'es su mi tri, ona duplo starija.
Nego, sretan vam bajram ako slavite. Meni je evo, valjda s godinama, nešto "ohladio". Svejedno mi. Ispeglala sam haljinu, spremila se i na posao. Lijepo je radit za praznike, mogu vam reć. U gradu nema gužve, u prevozu nema gužve, na poslu nema guže a imam dobar izgovor da ne idem u kojekakve posjete.
And then there si this other thing, kad se zaokupim glupostima da ne razmisljam o stvarima koje su stvarno bitne.
Neka me neko vodi na Bali.
And there is this last thing, I wanna share :)
http://gillianrenard.blogspot.ba/?zx=43dc02f8ea0770a6
Ako uzmete čitati muške i ženske dijelove časopisa ili portala, vidjet ćete da se ženama preporučuje kojekakve Zarine krpice, majice, čaršafi, i šta sve ne, a na muškom dijelu časopisa stoje članci o automobilima, IT sferi, kojekakvim vjestima, ipak malo konkretnijim od onih zašto je millenial pink i kada dobila baš to ime.
Ne znam, eto...
U tramvaju, prije par dana sam srela svoju psihologinju (ako se može tako reć'). U sekundi mi je prošlo proteklih 6-7 godina kroz glavu, onih najgorih trenutaka, plakanja na klinici, i kad me pustila da legnem na sofu, zapalim i plačem. Trebalo mi je to. Ne sjećam se kad sam zadnji put plakala. Ne mogu da se sjetim. Redovno sam pod stresom, nervozna ali to je uglavnom zbog posla i ne tako kolegijalnih odnosa, i nervozna splasne čim izađem na "slobodnu teritoriju". Ne primam više skoro ništa k srcu, dobro, loše, nevermind, od ljudi koji mi ne znače apsolutno ništa. Također, intenzivno razmišljam da upišem kurs narogradnje i izlivanja noktiju jer u gradu imaju 3 cure koje znaju da urade posao kako treba i ne može me niko ubjediti u suprotno. Ivana i Nejra (ili Neira) not sure su dvije, trećoj se ne mrem sjetit imena. Razumijem ja da su to vještački nokti ali da li baš mora da vrišti na njima "fejk" kad ih čovjek pogleda. Najviše mrzim kad pojebu oko zanoktice i kad je gel pun balončića. Zato ću da učim zanat :D
Uvijek sam se pitala kako ljudi citav zivot provedu u jednoj firmi, kompaniji, preduzecu. Do svoje 23 godine sam promijenila 5 radnih mjesta, trenutno sam na sestom, odnosno sedmom ako se racuna honorarni radi i volontiranje. Bila sam volonter/honorarac 4, 5 godina jos od pocetka srednje skole pa dok nisam dobila stalni posao. Neki komercijalni posao, gdje putujete gdje mozete promijeniti sredinu, lica, okruzenje mi je u redu. Posao gdje 20 godina sjedite u istoj prostoriji i radite istu stvar 5 dana u sedmici, 30 dana u mjesecu, 365 dana u godini mi je nezamisliv i imam osjecaj da bi poludjela od istog. Kolegica sa kojom radim nikad ne uzima slobodan dan, 24 sata je na poslu, godisnji nekad i uzme, ali ne previse i nikad je nisam cula da se zali na sam posao. Sto je za pohvalu ali je pretjerano. Koliko ste spremni da se odreknete sebe i da se pretvorite u posao koji radite? Kada razgovara sa nekim od prijatelja, porodice, poznanika posao koji obavlja je jedna od dvije teme razgovora, drugi je ili zdravlje ili vremenska prognoza.
Poštujem ali ne razumijem.
Kad osjetim da mi je dosadilo uzmem oglase i nadjem novi posao. U 99% slučajeva nakon intervjua budem pozvana da radim.
Ne znam eto, al sigurno mogu da kažem da je lakše raditi sa 20 normalnih muškaraca nego sa 3 žene.
Vec treci put od sinoc sjednem da napisem post. 148. I nista dalje. Blank space u glavi. Na poslu sam jos nesto manje od 4 sata. Vec par dana imam neki ruzan osjeca, da ce nesto lose da se desi, ne znam kako i odakle se stvorio ali tu je i ne popusta. Zelim da dam otkaz, ali ne mogu. Ne zato sto sam pussy vec zato sto nisam nasla drugi posao. Mislim da bih se osjecala tako laganom i smirenom kad bi znala da necu vise nikad u zivotu uci u ovu zgradu i gledat iste podmukle face svaki dan. Znam odavno da su ljudi podli i zlobni, nekad i ljubomorni, ali tolka zloba da je otvoreno pokazuju predamnom mi je davno presla svaku liniju ukusa i dobrog podjebavanja da mi se prosto smuci kad vidim pojedina lica. Doslo je do toga da posao vise nisam u stanju da obavim kako treba od gađenja prema samom poslu i kolegicama. Nekad davno, dok je nana bila u cvijetu mladosti srela je komsiju i pitala ga kako je. Kaze nikako, ako vjerujes volio bi otic u bolnicu 7 dana da se odmorim i da me niko ne zove nit dolazi u posjetu. I trazio je uputnicu od doktora da ga smjesti u bolnicu. Nisu mu dali, zdrav prav. Ziva istina.
Poklon nisam dobila. Ni za rođendan ni za osmi mart. Ni onako. Nisam materijalista, ali uvrijedila sam se.
"Šta ćeš da ti kupim?".
"Ne kupuj mi ništa".
"Ne seri, šta ti treba, šta god mi kažeš ja ću ti kupit. Gledao sam ajfon, šta misliš, da ti kupim."
"Ne treba mi ajfon, imam telefon. Kupi mi buket, neko cvijeće, svejedno koje."
Buket nisam dobila. Kakav buket, ni ružu. Ni jebeni karanfil nisam dobila od jednog jedinog čovjeka koji mi nešto znači u životu. Od šefa jesam. Od saradnika, jesam. Al od njeg ne.
Stari ne čestita ništa osim... pa ne čestita nikome ništa. O poklonima da ne govorim, rođendanima pogotovo. Zakinuta sam za tu vrstu pažnje s njegove strane. Zakinuta sam za svaku vrstu pažnje s njegove strane. Za sve ove godine, naučila sam da priuštim, uštedim i sačuvam i ne tražim. Valjda mogu jednom u godini da osjetim, doživim da me se neko sjetio, popišam ti se na osmi mart. Danas je dvadeset treći mart. Ja sam još uvijek bitter.
Znaš da si stara kad klinac vidi staru sliku Enrikea Iglesiasa i pita "odakle mu ben?". Zgroženo pita. Znam da sam stara kad vidim te nove poznate ličnosti. Brate meni niko do njih nije poznat.
Tako puno muzike je inspirisano UAE, mislim ove nove instant muzike.
Kad sam ja bila mlađa prvi dečko mi je recitovao, pjevao ( eto i ne sjećam se koliko sam ostarila ) onaj poznati Balaševićev "ja nisam hteo da menjam svet.." dio s nekog koncerta kojeg se više ni ne sjećam. Sad je vrhunac te ljubavi "šta će ti Roberto, šta će ti Kavali". Jel... Pa eto... Dobro.
U svemu ovome ne pogađa me ništa. Baš ništa. Kad pogriješim i kad sam u pravu, isto mi je. Kad se izborim za sebe il kad slušam kritiku svejedno mi je. Ne osjećam ništa.
Ne znam zbog čega. Ali svejedno.
Brojcano, naslov posta i broj postova se ne slaze. Jebiga. Gledam İçerde, iako nisam ljubitelj turskih serija i filmova, od ove se ne odvajam. Serija traje 140 minuta. Pregledala sam 19 epizoda za sedmicu. Jača polovina me je suptilno pitala kada ću opet počet' sa treninzima. Kažem već sam sve isplanirala. Osjećam se k'o tele. Prošle godine sam se naglo udebljaka cca 10 kilograma za mjesec dana, prije toga sam bila baš mršava, i nikad mi nije uspjelo da ih skinem. Danas sam uspjela sama da pojedem čokoladu. Veliku čokoladu. Onu koju kupite kad vam dolaze gosti. Sama. Ne mogu da vjerujem koliko mogu da jedem. Nekad nisam mogla više od trećine hamburgera, pola ako sam baš gladna. Sad pojedem čitav plus krompiriće i sok, a da nisam baš nešto ni gladna. Ustvari, čudi me samo da nisam deblja. Onda se ispravi i kaže da me voli ovakvu kakva jesam. Kad god me nazove ja uvijek nešto jedem. Nije mi nikad prigovorio ni u šali al ozbiljno sam zabrinuta za svoje zdravlje, jer se u zadnje vrijeme ni ne trudim da jedem nešto zdravo. Šta uradi crna Gill. Al İçerde svakako preporučujem. :)
Loše je. Jako je loše. Sve što sam živjela 23 godine, sve što sam voljela i što mi je bilo drago stoji na staklenim nogama. Loše je, jebeš mu mater. Prije sam samo zatvarala vrata i nisam htjela da slušam o čemu se i zbog čega svađaju sad ne mogu da ne čujem, a da mi ne smeta. Jel to - to? Poslije toliko godina zajedničkog života. Jel to Ta ljubav, poštovanje i suživot. Bojim se da ću se probudit jednog dana i pomislit da nije ispalo onako k'o što sam htjela, da to nije - to. Danas je taj dan. Ima ljudi koji kad ti ospuju sve na kamaru ti im na zamjeriš puno, ima i onih kad te ne pogleda pravo želiš sve najgore. Kako da znaš da se ta prva osoba neće pretvorit u ovu drugu? In our family portrait we look pretty happy. We look pretty normal.
Pored toga što imam hronične glavobolje i migrene, nizak pristisak koji liječim kofeinom i višak kilica koje liječim grickalicama, pored toga što sam drčna i često do podne mrzim sebe od podne cijeli svijet pogotovo ako nisam uzela svoju jutarnju dozu kofeina koja je krucijalna za moje obitavanje i nedostatak iste me pretvara u degenerika, pored svega toga ja sam inače ok tip. Kaže Džamonja "“Kako nas je život gazio, kako smo sve više postojali, ono što se kaže, zreliji ili bogatiji iskustvom, a ustvari bivali sve umorniji, zasićeniji, puni gorčine, jada i jeda, snovi su otpadali s nas, kao malter s vlažnih zidova, ostavljali ružne rane i ožiljke.” Ja sam ona likuša koja prolazeći pored stola punog hrane nekako zakači stolnjak i sve povuče za sobom pravo na pod. Znam da ostavim utisak i da prođem opaženo, šta ću. I ona sam likuša koju kad ispizdiš a stvarno me se teško može ispizdit (ako mi ne daš kafu recimo, ili me praviš budalom) zapali sve za sobom i ide opet ispočetka. Previše donesem i stavim na sto ljudima i nemam vremena da se svađam s nekim oko mrvica i ostataka. Hell no. Nula je najpozitivniji broj na svijetu. Od nule sve kreće. Ja volim nulu.
Kada odes na razgovor kod psihologa lezis na nekoj sofi, koja je vecini ljudi prekratka i pricate o stvarima koje vam se desavaju i zbog kojih osjecate odredjene emocije. 'Kako se vi osjecate zbog toga?' Kada odete kod psihologa kojeg zovu jos i savjetnik (pretezno je za mlade ljude) on vas pitanjima navodi da sami sebi dajete odgovore 'Sta mislite da ste trebali uraditi?' Kada sjedite sa prijateljima sve im izbiflate i odmah vam je lakse. Naravno, ukoliko imate prijatelje. Psiholozi mi nisu nikad nista puno pomogli u odnosu na to koliko sam placala i koliko sam sutila o tome da ih posjecujem. Naravno da sam normalna. Zasto bi to iko doveo u pitanje? Sama fraza Problem kao sirok spektar negativih stvari mislim da datira iz vremena djetinjstva i kada jenom odrastete reflektuje se na vase odnose prema drugima. Pricam o povjerenju, idealima, dobru i losim stvarima, empatiji i uopce ljubavi, snalazljivosti i sl. Nekako mi ima logike. Lijepa stvar loseg odgoja je ta da odmah jebes mater stvarima koje ti se ne svidjaju. Losa stvar dobrog odgoja je sto uz muke i napore (ukoliko naravno ne sutis zbog toga sto si odgojen da sutis i klimas glavom) pokusavas da rijesis situaciju bez psovki a jedno "jebem ti ja mater" bi zvucalo tako prikladno i tako zadovoljavajuce.
Sto vise razmisljam o tome sve mi je jasnije ko da je nekog boljela neka stvar za nekim, ko da se neko bas pita pred spavanje gdje si, sta si kako si, ko da je nju boljela neka stvar sto si sa mnom i sto pricamo bajke i ljubimo se kroz smijeh i ono mutavo "pomalo", pa njoj je od zivota bitnije da te sutra pokaze raji i da s osmijeh kaze "moj buduci muz", i da je vodis na fensi mjesa i kupujes fensi skupe poklone. Ma ko da njoj puca kurac koliko je volis, kad si mlakonja i kad te drzi za muda jebe se njoj s koliko si ih bio, u njenoj si saci. Kolk'ke muski znaju bit zene, strasno. Strasnije od toga je sama cinjenica kad zelis da uvrijedis kazes mu da place kao curica, ili prica kao zensko, il se ponasa k'o treba ili da je pi*ka generalno. Uvreda je bit zensko.
Sve je jasno. Samo sam ja glupa.
Da nisam pretjerano pametna osoba, s tim smo već upoznati. Kao i sa činjenicom da sam nekad mrtvi bukvalac. Ali. Sva moja filozofija konflikta se svodi na prostu stvar objašnjenje, uzroka i posljedice. Znači, ako mi neko slomi ruku, neću da pizdim i urlam jer već je slomljena i šta da se radi, ALI želim da znam zbog čega mi je neko slomio ruku. Tako mi je sa svime u životu. Za sve što se desi postoji objašnjenje, i za to mogu dat život. To što vas je neko slagao, zamrljao vam oči, izokrenuo koješta ne znači da nema objašnjenja. Ima. Ali ga niste dobili. I to je to. Priča je počela prije više od dvije godine. Hemija, privlačnost, završavate jedno drugom rečenice, volite iste stvari, slušate istu muziku, gledate iste filmove, čitate iste knjige, imate ista poimanja o životu, jednostavno klikne. Problem je bila činjenica da je kliknulo pred njegov odlazak. Ok, trpeljivo je, vikendi, skajp, viberi, bogovi, moguće je. Ali nije. Kada je prvi put presjekao sve, dobila sam ustvari priču šta će se desiti kad on prekine to sve ali ne i odgovor zbog čega se to završava. Drugi put je jednostavno odlučio da ne govori. Zadnji put, znači poslije te dvije jebene godine odlučio je da se vrati. Da razgovara. Da podjseća. Da me ugrije. Da se pojavi ispred mojih vrata u 11 sati naveče i da me samo drži u zagrljaju. Da kaže kako se nisam promijenila. Da sam još uvijek bella. Da je osjećao čudu vibru kad me ponovo vidio. Da mu je drago da sam bila nasmijana sve vrijeme. Poljubac u kosu, na čelo, u obraz. I naravno opet nestaje. Bez objašnjenja. Bez pozdrava. Bez odgovora. Gone. Ne razumijem. Stvarno ne razumijem. Jel iko od vas razumije?
Danas mi je na poslu društvo pravila djevojčica od 6 godina. Gledale smo Mašu i Medu, jele tortu i pile toplu čokoladu. Lijepo popodne. Jutro je bilo... Osrednje. Probudila sam se sa slikama od prošle noći u glavi. Na radiju je pjevalo nešto melanholično. Jutro samo po sebi hladno. Ni u najgorem mogućem scenariju nisam mogla da pretpostavim da će izgledati ovako. Iz krajnosti u krajnost, tako je išlo. Iz jedne nemogućnosti u drugu. Iz nemogučnosti da te zagrlim zato što nisi prisutan, do nemogućnosti da te zagrlim svaki put kad poželim jer.. jebiga. Ima još nešto što želim da znaš, pored svih stvari koje toliko želim da znaš. Ovo je od oktobra 2014: "Nikad nisam razumjela kako ljudi tako dugo mogu da kamufliraju osjecaje. Shvatam kada se jednostavno razidjete i stavite tacku na vezu. Znam kako je kad se grizes i razbijas glavu pitanjima na koje ta osoba ima odgovor, ali niste u kontaktu. Ne zelis da pitas. Ne razumijem kako mozes da sutis o emocijama godinu dana, kako mozes svaki dan iznova da me gleda, da pricamo o svojim vezama, vezicama, zivotu, vremenu, porodici, prijateljima, i da ti ne kaze da osjeca nesto sve dok ne bude prekasno. Ustvari, uopste mi nije jasno kako moze da razmislja o meni, pored te osobe s kojom je toliko godina dijelio apsolutno sve? Ne zelis da mi kaze kada je sve pocelo. Kaze odavno.. Tako mi ga je zao. Zao mi je sto je slab. Zao mi je sto mu je svako bitniji nego je sam sebi. Zao mi je sto nikad ne misli na sebe, vec samo kako se drugi osjecaju. Zao mi je sto je tuzan zbog mene, zbog sebe, zbog nje. Tek sad mi je jasno zasto se uvijek brinuo da ne popijem previse, da kuci odem na vrijeme, da se osjecam dobro dok sam sama sa njegovim drustvom, da mi nikad nije hladno, neugodno, neudobno.. Uvijek sam vjerovala da imam status mladje sestre i tako sam se i osjecala... A on mi kazes da bi se potrudio da smo zajedno da nismo oboje u vezama! Kaze pobrala sam mnogo simpatija kod njeg Prica, i ne slusam ga, ne mogu da vjerujem da od toliko bliskih prijatelja bas on primjecuje svaku sitnicu, svaku i najmanju promjenu raspolozenja, svaki pokret, rijec, izjavu... Kaze zelja sam mnogih muskaraca u mnogo cemu a da nisam ni svjesna. Kaze prosla sam na svakom njegovom testu, pitanju... Treba mi snage da ne placem, a rado bih. Gledala sam ga k'o brata, i sve vrijeme sam bila u krivu. Osjecam se pomalo izigranom i pomalo prevarenom. Nek ostavi sve ako želi al nek i on ode od mene. U početku je bilo šokantno, poslije izazov, kasnije čisti užitak, a iz takve priče neko izađe nasmijan jer je dobio šta je htio, a neko završi najeban jer je u glavi stvarao film, a nije vidio dalje od nosa. Nisam voljela etikete, al znalo se uvijek ko je kome ko: prijatelj je bio prijatelj i nikad više od toga, bivši je bio bivši. Ekipe se ne mijenjaju, nit postoje transferi. Ne igramo se. Nema publike, nema bodrenja. Ostali smo sami. Previše sam dobra da bi nekome bila escape zabava iz dosadne veze. Imam previše dobru vezu da bi je zgazila zbog nekog ko je dobar samo kad nema nikoga oko nas. Kaže poštuje, kaže cijeni, kaže jedna sam od sto i treba da se bore za mene. Hvala. Kažem pička si koja je zaglavila pet godina u nečemu iz čeg nema snage da se izvuče, i guta knedle, i smije se, i svima ugađa osim sebi. Ja bih ti pomogla, ja bih znala i tačno kako. Ali ne želim. Za savjest svoju, i njenu sreću, ne želim. Kad bi došlo do toga da mog čovjeka neko krade onda kad ja nisam tu, ne bi niko mislio na mene. Al' meni je bitno da mirno spavam. Nije rekao ni riječ. U redu je. I šutnja je odgovor." Bilo je još trzavica u naredne dvije godine. Sve je ostalo na riječima. Pričao je tako lijepo, al nije radio ništa. Meni se sviđala pozicija u kojoj sam se naslušala svega a nisam ništa dobijala. Pametnom je i išaret dosta. Ja nisam pametna. Jednom su nas zamalo provalili, od tad se više ne čujemo i ne komuniciramo. Svaka druga mu je bila "nisi svjesna". Bila sam svjesna, donekle. Odnekle je bio samo adrenalin i glupost. Poljubili smo se par puta u parkiranim kolima, prvi put sam mislila da to neće uradit i da se šali. Nije se šalio. I nažalost bilo je dobro. Drugi put je bila čista provokacija. Treći put smo samo potvrdili da smo pukli i da ako se nastavi biće svega, a ja ću se zaljubit. Mislim da mu ne bi smetalo. Više bi smetalo meni. I u tome je ustvari fora. Što sam se ja u ovih nekoliko godina zaljubila par puta. Bilo je simpatično, i sa jednim od njih sam završila u vezi. Ulagali smo u nju i vrijeme, i pažnju, i ljubav, on je to sve brižno čuvao, pakovao i istresao se na meni optužbama da ga nikad nisam ni voljala kad sam htjela da okrenem leđa. Znao je da sam u pravu. Znala sam i ja al sam svjedno govorila da umišlja, i pitala bih ga uvijek isto pitanje zbog čega bi bila s njim toliko vremena da ga ne volim. Ni jedan put ni ja nisam znala odgovor, ali njega je smirivalo. Ljudi najviše vole da im vjeruješ kad lažu. Tad mi nisu trebali savjeti. Trebalo mi je da napravim sranje. Dobrih stvarila sam propustila koliko 'oćeš. Al zato sranje - ni jedno! Uvijek sam se pitala jel' me to činilo lošom osobom? Mnogi rade gore stvari, pa zbog čega se ja onda osjećam da ne radim nešto što je u redu. Uglavnom je radila savjest, i poslije bi mi bilo žao zbog svega. Često mi je prolazilo kroz glavu šta bi ti mislio o tome? Da sam se promijenila? Da sam postala loša? Možda nikad neću znat' sve te odgovore, al znala sam da ih nisam voljela, ono pravo, kako treba. Svakako da je bilo i ljubavi, i svih tih stvari. Zbog čega mi se onda sve to činilo ispravno ako bi ti bio u pitanju. Ne znam. Dal' zato što te volim? Vjerovatno. Između svih tih priča postojao je momenat kad sam u njegovom telefonu našla prepisku sa nekom djevojkom. To mi je bio alibi za sve loše stvari koje sam napravila. Slab alibi, ali sam ga imala. Da li se kajem? Ne kajem se. Ali ne bih to uradila opet. Takva sam osoba da mi je svako ograničavanje u nečemu k'o nanošenje tjelesnih povreda. Ne volim kad mi se nešto brani. Dovoljno sam odrasla da znam kad treba da stanem, šta mi se ne sviđa i dokle uopšte smijem i mogu da odem. Severina kaze "Sto je duzi nam staz, recenice su krace". Ne znam kad sam postala tupa na sve, ali sigurno da je postojao momenat kad sam "pukla" ili je bilo vise njih manjih, i onda je to rezultiralo ovim neosjecanjem, bez empatije, bez podrske, bez icega. Za sve imam jedno veliko nista, ukraseno nicim i posluzeno hladno. Ali mogu da ti kažem od svega u životu što sam imala, imam ili ću tek da dobijem, ne treba mi još izvinjenja. U filmu "For colored girls" jedna teta je to super objasnila: One thing I don't need is any more apologies. I got sorry greetin me at my front door, you can keep yours. I don't know what to do wit' them. They don't open doors or bring the sun back, they don't make me happy or get a mornin' paper. Didn't nobody stop usin my tears to wash cars? Cuz sorry, I am simply tired of collectin "I didn't know i was so important to you". I’m gonna have to throw some away, I can't get to the clothes in my closet for all the sorries. I’m gonna tack a sign to my door "leave a message by the phone if you called to say ur sorry. Call somebody else, I don't use 'em anymore". I svaki ovaj red, samo da ti ukradem pažnju na kratko, da te podsjetim da smo definitivno imali nešto, da je to nešto na mene ostavilo puno jači utisak od njih dvojice zajedno u dvije godine, da sam sve vrijeme nakupljala pitanja, i emocije i prepostavke, da sam pukla prije neko veče nakon što smo završili razgovor i plakala do 4 ujutru, da me pogađa i dan danas samo glas kad ti čujem, da ne postoji neko ko bi mogao da bude ti, da bude zamjena, da napravi da zaboravim, da se ne sjećam, da koliko god se radilo o tebi, teško da možeš da utičeš na to, osim da me ukradeš, ali nikad nećeš biti gad. Ne može biti gore neg što jeste. Znaš da si tu. Šta god da kažem, šta god da slažem. Žena koju imaš tvoja je i na drugom kraju svijeta. Ona koju nemaš nije tvoja ni u istom krevetu. I nemam više ništa da kažem, priznam ni prešutim. Sve je tu.
Pitala bih te "što baš ja" od toliko žena, ali mislim da i ne želim da znam, pitala bih ali mislim da više ni ti ne znaš. Mislio si da sam bolja nego što jesam, pa te to malo sjebalo, a opet si otkrio neke stvari koje su ti se svidjele više od onih o kojima si mislio. To je uvijek tako. Tako je bilo i kad sam rekla Dadi da smo samo drugovi. Kaže "mi smo sve osim toga". Kad uđeš u priču sa nekim zaboraviš ponekad da u toj priči dijeliš život, sudbinu sa još jednom osobom, da se ne radi samo o tvojim željama i potrebama. To sam shvatila poslije 2 godine. Ima stvari koje neću nikada. Kad sam prelomila da nemam više 17 godina, da ponekad moram da progledam kroz prste i da je bitnije da smo MI sretni, od onoga da sam JA sretna, jer se ti toliko trudis da JA budem sretna, kad sam stavila tvoje potrebe jednake mojima, i kad sam zažmirila na nešto što možda i nisam trebala, i kad sam prvi put rekla da nekog volim, meni je bilo teško. Iako sam vjerovala da tako nešto treba da bude lagano, da dolazi prirodno... Meni je bilo teško da prihvatim da nas je sad dvoje, bilo nas je troje, pa četvero, pa troje i opet smo ostali ti i ja. Za naviku kojoj su trebale godine da se stvori ne treba očekivati preko noći da nestane. Najgore je što ta navika ima ime i prezime, ima svoju vrijednost u životu i gora je bilo kakvog poroka, stalo se vraca, uvijek je recidiv. Goniš ga u vraga. Ne znam ja ovako smireno i normalno da živim.
Kakva crna nova godina. Ja sam još uvijek u traumi, šoku i nevjerici od stare. Sretno vam bilo u svakom slučaju.
Ako vozite auto od cca 5.000 KM i ako plaćate gorivo recimo 20 do 50 KM u prosjeku, gradska vožnja, pa zbog čega je problem da platite 2 do 4 KM za parking? Ako ne možete da priuštite sebi servis, održavanje, gorivo, kazne zbog koječega (pretpostavljam najviše zbog parkinga) i parking pa koji kurac će vam auto onda?!
Krenula sam nesto da pisem prije sat vremena, pa me prekinuo poziv, pa me zaboljela glava, jelo mi se slatko, PMS-iram, i zaboravila sam šta sam htjela da napišem. Enivej, vlada neko praznično raspoloženje, mi smo okitili jelkicu na poslu, kući me to mrzi, jer... pa kući nam je svejedno s godinama za praznike. Sjećam se kad smo brat i ja dobili prvu jelkicu. Nikad je nismo tražili, nit nam je bila zanimljiva, samo lampice, i poslije smo te lampice lijepili po prozoru izolir trakom. Ne moram pričat' na šta je ličilo. Nešto mi je ostalo u sjećanu. Nova godina mi nije neki praznik. Svaku radim, i ne idem nigdje van grada. Ljubomorna sam na sve koji će je dočekati recimo u Beču. Fak ju. Austrija mi je nekako praznična zemlja, duge i jednorozi i te stvari. Veri najs. Dadu sam spomenula sto puta na blogu, i kako stvari stoje, spominjat ću ga čitav život. Takva sam osoba da mi je svako ograničavanje u nečemu k'o nanošenje tjelesnih povreda. Ne volim kad mi se nešto brani. Dovoljno sam odrasla da znam kad treba da stanem, šta mi se ne sviđa i dokle uopšte smijem i mogu da odem. Dado je bio k'o neka neistražena zona, i uvijek me zanimalo sve vezano za njeg (a bolje da nije), i kad sam probala kako je (i neka sam) nosit njegov osmijeh, mirisat na njeg i biti s njim, nisam bila nešto puno oduševljena. Mislim, bilo je lijepo sve to oko tog "istraživanja" (don't be dirty-minded (: ). Bila sam zaljubljena jel... Možda samo zaluđena. Ko će ti ga znat'. A vala smo bili pomalo i balavi. On je balaviji kako stari, i ne znam kako je to moguće al je tako. Godinama ne živi ovdje, ali dođe svake zime. I svake se zime vidimo. I meni je zima ustvari neki njegov period. Prošle je pao onaj veliki snijeg, i zaglavili smo negdje između Ilidže i Nedžarica, mic po mic, i kontala se u sebi koja sam glupača, bolje da sam ostala kući, da to meni nije više zanimljivo, i da je zadnji put. I'm over it. Poslao je poruku, da se javi da dolazi uskoro i da moram negdje da ga odvedem. Kako to s godinama prođe, Bože dragi, pa ti postane svejedno. A ja sam mislila da će mi noge vječno klecati kad mu čujem glas.
Danas je sve prihvatljivo, i možeš da budeš hiljadu i jedan klinac, osim običan čovjek običnog zanimanja. Pun kurac modnih blogera, frilensera, putujucih klinaca, gurua, savjetnika, trenera, bogojavljanja. You name it - postoji guru za sve. Svakoj jebenog vlasi na sopstvenoj glavi možeš nać nekakvog savjetnika, i svaki da bude privatan i svaki da bude drugačiji. I kako je samo svijet dvoličan. Od svih on-line portala, Index.hr mi je najdvoličniji. Prije par mjeseci osvanuo je članak kako su u jednom europskom gradu ženi napisali kaznu jer je nosila maramu. Pun kurac komentara o tome kako se treba prilagoditi kulturi mjesta u kojem živiš ako si došljo, makar to značilo i odreć se sebe samog zarad šta će ko reć. nabijem vas. Enivej danas čitam kako je njemačka ministrica otišla da posjeti princa u Saudiji i da je odbila da obuče haljinu i maramu. I to je jel sad kao ispravan potez mamu im jebem. Mogu sve te njihove službe da pričaju bajke i priče za malu djecu al Mehmeda, i Muhameda, i Alija se ubija ne zato što žive u Francuskoj ili u Siriji već zato što se zovu tako.
Na instagramu postoji stranica/profil "Roast Kardashians". Ljudi su nekad tako zlobno duhoviti, strašno. Ispred hotela imamo par označenih mjesta koja služe za goste hotela. Bošnjo će zaobić tri parkinga i parkirat se ispred hotela, jer bliže mu je zgradi. Gospodine, ne možete parkirat tu. But no, ima ljudi koji i kad im nacrtaš o čemu pričaš, opet sve moraš i pojasnit. Anbilivbl. U nekim godinama žene imaju neku čudnu potrebu da sve gledaju sa dozom melanholije, plaknja i prenemaganja. I pišu o tome tako patetično da ti se prosto povraća. Blog koji sam imala prije ovoga brojao je više od 800 favorita jer sam patetisala do zla Boga. Čitala sam to nedavno. Brain burn. Sad me slabo ko prati. Postala sam stara i dosadna. Doduše izgledam bolje. But, who cares. Otvorili su nam onaj fitnes studio u mahali. Sad čekamo da objave neku stranicu na netu da ih nazovemo i učlanimo se. Koji je to level ljenosti. Poželjela sam svoju nanu. Kako ne živi ovdje, a ja nemam godišnjeg do januara, neću je vidjet bukvalno do slijedeće godine. Poželjela sam popit kafu s njom ujutru i izgnjavit je. Jeboga više i posao i pare kad nemaš vremena za sebe. Eto. Ne znam...
Prema zadnjem istrazivanju ispitanici koji nemaju empatije a imaju hladno srce bili su oduševljeni gin tonicom (kafom i tamnom cokoladom). Znaci gorko. Ne pijem, al ako vec nesto nazdravljamo, onda pijem gin tonic. Obozavam kafu. O cokoladi da ne pricam. Sto bi prema istrazivanju znacilo da sam psihopata jel. Bezosjecajno djubre. Here I am. Nesto kontam za kakve sve gluposti nece ta "sveuclista" pravit istrazivanja. A mozda fakat i jesam, neki skriveni psihopata cuci u meni i ceka svojih 5 minuta. Najprije da ce ga uzjebat ova kolegica, ce je lansira na mlijecni put.
Vjerujem da ste već upoznati sa izjavom Grabar-Kitarovićke i paljbom Hadžifejzovića. I Cerić je bio umješan. Jedan susjed kaže "Očekuje se isprika Cerića i novinara Senada Hadžifejzovića Predsjednici Grabar Kitarović i svekolikoj Hrvatskoj javnosti." Svakako da je bilo seksitičkih komentara. Slažem se sa izjavom da vjera ne može biti radikalna, samo vjernik. Komentari su na članak o izvještaju SIPE kako je BejHa leglo vehabizma, kako ih je OSA upozoravala. SIPA kaže kako njihovi izvještaju nisu javni a tvrnje hrvatskih medija nisu tačno. To da "vjernici" idu na ratište to je činjenica. Da svako ko je iole normalan u toj svojoj vjeri zna da to što oni brane i za šta ubijaju nije islam. Guglajte, čitajte, inforimište se i mislim da će pametom bit dosta da shvati da je to sve politika. Pametnom je i išaret dosta. I svi se tako pljuju sa hrvatskim medijima, predsjednicom, ljudima, a naš uvaženi, pardon, naši uvaženi predsjedavajući ni da se pojave, progovore. Tišina. Njih boli kurac. Kupuju auta i ganjaju se sa studanticama po sjednicama, jebu mater međusobno jedni drugima i kuliraju. Nema čovjek šta više da kaže a da nije ponavljanje, ispiranje i prepiranje onoga što već znamo, a protiv čega se ne borimo. Tišina. Opet.
Razumijem ljude kojima je posao sve u zivotu, pogotovo ako je to ono sto su sanjali od malih nogu da rade, razumljivo da uzivaju u tome ali imam osjecaj da ti ljudi ne razumiju da postoje drugi ljudi koje ne interesuje sta si radio, kad si doruckovao, ko te nazvao, kad si kako, koliko radis i slicne stvari. Takodjer, ne razumijem ljude koji sebi daju za pravo da komentarisu tvoj rad, i mislim na neko podrugivanje, trazenje gresaka i slicne stvari, a ni svoj ne rade kako treba. Znaci ocisti kuhinju i operi sudje, imal prasine kod mene za to treba da te boli tuki, ali ne, to ne da je lekcija, jebote svetac, to se pretvori u sedmodnevno predavanje u nastavcima. Moj posao je takav da moram da radim sa najmanje jos troje ljudi. Ako ista u zivotu ne razumijem onda je to da kad neko pogrijesi ja cu to ispravit i necu pravit halabuku oko toga, ali kad ja pogrijesim ma i broj, datum, nebitno, za to zna svaki moguci zaposlenik. Doslo je do te mjere da mi sobarica trkelja kako treba da radim. Jebem ja sebi mater sto nisam iskvareni, podmukli gad pa nemam zivaca za ispijanje kafa, tracanje i podbadanja. Stvarno mi je zao sto nekad s nekim ljudima gledam sta cu rec i kako cu se ponasati jer su stariji i slicne gluposti, a trebali bi da lete u tri pizde materine bez pardona. Saltam danas 9gag, i naletim na dobar poster, kaze: Sjedi djecak u vozu i jede cokoladu, pojeo je jednu i otvara i drugu, do njeg sjedi covjek i pita ga zar nije puno dvije cokolade, nije zdravo da tako mali jede puno slatkog, na sto mu djecak govori "moj djed je zivio 90 godina". Covjek se zacudi i pita "zato sto je jeo puno cokolade?". Djecak mu odgovara "Ne, vec zato sto je gledao svoja jebena posla".
One thing I don't need is any more apologies. I got sorry greetin me at my front door, you can keep yours, i don't know what to do wit' them. They don't open doors or bring the sun back, they don't make me happy or get a mornin' paper. Didn't nobody stop usin my tears to wash cars? Cuz sorry, I am simply tired of collectin "i didnt know i was so important to you". I’m gonna have to throw some away, I can't get to the clothes in my closet for all the sorries. I’m gonna tack a sign to my door "leave a message by the phone if you called to say ur sorry.Call somebody else, I don't use 'em anymore". "For Colored Girls". Preporucujem.
Sjecam se... Bilo je isto ovako hladno, vozili smo ode od Grbavice do kraja grada, skrenuo je sa glavne ceste i da me sad neko pita kuda smo prosli ne bih se sjetila ni jednog jedinog detalja. Upoznala sam mu roditelje tu noc, bili su na vratima kad smo stigli. Prijatni ljudi, ljubazni, kulturni, ne zagledaju u zube i ne cackaju u svaku poru. Izasli su ubrzo.Ko bi reko da je njihov... Dao mi je dekicu i pricao sta se sve desavalo protekle tri godine, i ne znam pod kojim spletom okolnosti da se opet cujemo, i da se vidimo, stalno me nasmijavao i kad je doslo do tog famoznog poljupca, moje kose je bilo svuda po njegovom licu, i bilo je nekako nestvarno. Bila sam zaljubljena u njeg od prvog srednje. Pricao mi je gdje je napravio prvi udes, izasli smo ispred da bi ja mogla zapalit, pokazao mi je gdje je pokusavao da posadi vockice i da je konacno ofarbao onu ogradu koju je sam pravio kada je dolazio prosli put, ko da je meni ograda bila na pameti, pricao mi je svasta, pola se ne sjecam, gledala sam mu u profil i bila nacisto odusevljena svakom crtom na licu, tu je na mamu sigurno. Poslije smo se slikavali, glupirali i smijali svemu, uglavnom sam ja slusala a on pricao. I sjetim se te noci svaki put kad ovako zahladi i kad padne prvi snijeg. Vratio me kuci oko 10 i otisao s drustvom negdje. Tad sam se probudila u 4 ujutru i zvala da dodje da ga vidim samo jos jednom. U dosao je. I vidjeli smo se. Glava mu je bila na mom krilu, na radiju pjesma od Doris Dragovic, bio je malo cuga, al pristojan. I samo smo sutili. Onda mi je priznao da ne bi trebala da se igram s vatrom a sebi je obecao da se nece petljat sa ovakvima ko ja. Njemu je zivot bio posao, lake cure i provod. Meni je trebao neko da je tu, da ostane. Bila sam umorna od granica, on od blizine. Dovidjenja, zbogom i oprosti.
Pricamo o politici i dijeljenju pozicija: Brate, imam druga koji radi u vijecu ministara od kad znam za njeg, tek je sa 27 upisao fakultet i lagano studira. Ej, lagano, ko da ima 8 dokorata lebtejebo, a imamo u familiji magistra koji deminira. Ja sam samo dajem meni blizak, jedan klasican primjer. Koliko ih jos ima? Koliko ih imate vi? Ono mene pita ko mi je babo a ko mater za jedan obicni posao, niskobudzetan posao sa niskobudzetnim poslodavcem a sta se desava sa jacim firmama, o drzavnim da ne polemisem, glava me boli.
Kako vas neko moze ubjediti da je fufa koju je porno snimak lansirano u zvijezde idol nacije, i kako da se ne zapitate onda koliko je svijet otisao i pizdu materini ako uzmemo u obzir koliko ta zena ima pratilaca/obozavatelja, zovite ih kako hocete. Meni nije jasno kako?! A cudite se kad djevojcica od 15 godina ostane trudna, ili se njene "gole" fotografije nadju na internetu, ili same snimaju porno filmice. Kako vas neko moze ubjediti da je ta zena prirodno lijepa kad vam objavi tutorijal o sminkanju gdje vam trebaji hidratantna krema, prajmer, tecni puder, set za konturisanje od najmanje 2 nijanse opet pudera/koretkora, hajlajter, puder za "pecenje" lica, puder u prahu/kameni, prajmer za sjenu, najmanje 3 nijanse sjene, olovka za obrve, olovka za oci, tus za oci, olovka za usne i ruz za usne, rumenilo i na sve to sprej za fiksiranje sminke? O plasticnoj hirurgiji ne treba ni pricati. O njenom stilu takodjer, ponasanju pogotovo. I recite vi meni kako danas da budete normalne? Odes u soping nudi ti nekakav topic da ti malo grudi pokrije i krpu, bilesi to je trebala bit suknja. Ili haljinu, izrezanu sa svih mogucih strana, nista ne pokriva, ili vam preporuce majicu koja je ustvari grudnjak jer to se sad nosi i to je moderno. Zasto bi iko normalan htio da hoda haman go? Zasto?!
Sjedim ovdje, k'o i svaki dan, blejim u računar, nekad me glava zaboli, nekad mi dođe muka. Al' sjedim i radim. Jer mi nije mrsko. Dok sam bila mlađa mislila sam da malo radiš, malo više zarađuješ, trošiš hodaš i putuješ, sve sami patuljci, jednorozi i proljeće. My ass. Kosu perem svaki treći dan, prvi je čista i ravna, ili u loknama, drugi je rep, treća je punđa i tako u krug. Šminkam se prema raspoloženju. Uglavnom sam uvijek raspoložena da se našminkam. Popodne ručak sa roditeljima, naveče vani sa dragim, curama, rodbinom, između roditelja, dragog cura i rodbine uguram Prijatelja. Čujemo se poslije 12. Nikad popodne, nikad ujutru. Samo naveče. Ponekad pročitam neku knjigu i pogledam neki film. Jednu od 2 serije. Sad će i nova godina. Svejedno. Pjevat će Dino Merlin. Svejedno. Dragi pita hoćemo u Beč ili na Zlatibor. Svejedno. Ustvari nije, tad nemam slobodan dan. Ne znam gdje ćemo, i svejedno mi je. I još jedna zima, jedna proslava, jedno proljeće, jedno ljeto, godinu starija, godinu ironičnija, godinu antipatičnija, godinu... svejedno više šta.
Sinoć sam našla svoje dnevnike iz srednje škole. Bila sam pametnija sa 17 godina oko nekih stvari u životu nego sad. I tad sam gledala Uvod u anatomiju i bila ful u tripu da hocu momka koji izgleda ko Dr Avery. Proklinjem dan kad sam rekla "da mi je". Uglavnom sve što sam zeljela kao klinka ja sam skoro pa i ostvarila. Osim Dade. Ono što sam ja htjela bilo u okviru realnih očekivanja obzirom gdje živimo, ono što je on htio bilo je previše i predaleko. Sinoć sam našla jednu prepisku gdje mi objašnjava kako samo mene ima, samo mene voli i samo ja znam sve o njemu. Ne znam, eto, uhvatila me neka nostalgija. Zadnji put kad je dolazio, nisam htjela da ga vidim ni da izađemo kad je zvao. Pitao je "Šta On to ima što ja nemam?" Kažem mu da me voli, i da nam je fino. "Volim te i ja". Ali on je ovdje. Ti si tamo. Nismo se čuli više. Bolje je tako. U zadnje vrijeme slabo spavam i nemam apetita. Imam lagan doručak a sve ostalo što pojedem u toku dana je kesica košpica od tikve. Ne znam samo od čega sam se ovoliko udebljala. Meni na ovom blogu mnogo nedostaje Vronska.
"Nemoj da te ljudi previše vole, jer kao po pravilu, na kraju popišaju"
Kod donosenja velikih odluka koje mogu da zavrse ili katastrofalno lose ili iznenadjujuce dobro je taj sto izgledaju potpuno isto kada ih donosite. Kad upoznajete osobu koja vam se sviđa, ful ste hepi, leptirici, klecanje, i slicne stvari. Meni je samo krdo letalo kad su bile u pitanju osobe s kojima nikad nisam zavrsila u necemu sto se stvarno moze nazvati vezom, pravom zdravom vezom. Bile su šeme. Ne kazem da nije bilo ljubavi, emocija i slicnih stvari al nikad nije zavrsavalo onako kako sam ja htjela. Bilo nam je zabavno, hemično (ako je to uopšte riječ), histerično, baš onako nenormalno. I odjednom prestane. U vezi zavrsim sa osobom koja je prizemna, s kojom mi ne klecaju koljena i nemam leptirice. Jer.. Tako. Ne znam. Kako?! Između mojih "s drugog kontinetna, države, vjere, kulture i vasione" momaka, mojih izleta ispada i bogojavljanja (nekad izgledam k'o Bridžet Džons, i ne mislim na pozitivan način) imala sam prijatelja koji je u vezi od prije nove ere, i raskinuli su onda kad sam ja odlučila da se dozovem pameti i budem u vezi s momkom, normalnim tipom. Jer sve što sam do prije 2 godine imala bilo je... Pa Bože sačuvaj. Uglavnom, između tih histerija i harmonije bio je i taj vječito zauzeti, koji je sasvim regularan momak za izać, ispričat se popit kafu, baš ono bratski. Između te prije nove ere i te dvije godine moje veze jedan da je došao s pričom da se zaljubio i da hoće da to sve fino pošalje u lijepu lijepinu. U koju si se zaljubio crni sine? Pa u mene. Fuck me, right? Inače znamo se nekih 5-6 godina, možda i jače. I onda meni neko kaže da su žene komplikovane. Sad, sve bi to bilo u redu, razumljivo, dešava se, uglavnom budalama ko meni, al dešava se, on planira da se ženi. Ja planiram da se udam. Nekad. Vjerovatno će termini biti blizu i moj i njegov. Zašto ljudi sebi uskraćuju pravo da budu sretni? Jesam spomenula da se ponekad vidimo i da baš zabiberimo situaciju? Da samo znate kako se ljubi... Čovječe. Da odlijepiš.
Severina kaze "Sto je duzi nam staz, recenice su krace". Ne znam kad sam postala tupa na sve, ali sigurno da je postojao momenat kad sam "pukla" ili je bilo vise njih manjih, i onda je to rezultiralo ovim neosjecanjem, bez empatije, bez podrske, bez icega. Za sve imam jedno veliko nista, ukraseno nicim i posluzeno hladno.
Ako sam svjesna koliko je stetan duhanski dim, odnosno pasivno pusenje, onda sam isto toliko svjesna koliko je stetna jedna cigareta, a ne njih 20/30 koliko ispusim u toku dana, ako sam svjesna koliko je to stetno za mene, pa cak i ako nisam, na svakom pakovanju cigareta to pise: pusenje uzrokuje brze strenje/impotenciju/rak/bore i sl konstatacije, na svakom portalu postoji jednan clanak o stetnosti duhanskog dima i konzumiranja cigareta i ljudi rade klinicka istrazivanja, i ako sam SVJESNA svega i dalje pusim, vjerovatno i jesam budala, al vece su budale sto pitaju zasto pusim toliko i zasto ne prestanem, oni koji mi broje cigarete (imam jednu budalu koja kad zavrsim s poslom prebroji opuske u pepeljari i poslije drzi govor o tome koliko pusim i zasto ne smanjim) ZATO STO NECU! Da je kutija 50 maraka ja bih kupila tu kutiju i zapalila. Nek umrem odmah. Ne pusim kad su djeca u blizini, ne pusim u zatvorenom i pogotovo ne podnosim dim i zagusljive prostorije. Pusim vani, pusim za sebe, trujem svoja pluca i potrudim se da oko mene nema nepusaca. Zato dragi nepusaci, ja postujem vas izbor da vam se gadi i dim i sama pomisao na cigarete kao sto se meni gade vase pridike i pametovanja. Eto.. Sad sam se iznervirala i moram da zapalim.
Jesu vas ikad placali da na poslu gledate filmove i igrate igrice? This is a dream come true, mislim se, toplo, fino, bez stresa. I bilo je fino 2 dana, evo treci i mnogo mi je dosadno, radi mi se nesto. Konkretno.