Jedan pasus iz jedne, meni drage knjige, kaze: "Osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad se obuzme i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš..."
Profesorica bosanskog nas je uvijek forsirala da knjigu citamo sa olovkom u ruci i da izvlacimo ono sto nam je bilo interesantno i onda bi sve to fino obrazlozili uz njenu malu pomoc... Divna zena, al totalno "otisla na zivcima".
Inace svi ljudi koje ja imalo volim su stvarno dobri ali imaju tu neku karakternu crtu da su "odvaljeni", il su malo ludi, malo šifrirani.. Negdje sam procitala/cula da je covjek ustvari pomalo od svakog s kim se druzi, ljudi te oblikuju na bolje ili gore. Nesto vremenom odbacis. Poneki komad nekad i ne vratis. Poneki ti ne pristaje ali svejedno volis, svejedno nosis jer je komforan. Prije 9 godina Baši sam obećala knjigu sa posvetom, ja kao autor, on kao najveća podrška. Sad ne znam ni dal je živ, zdrav. Sretan? Koliko ste vi stvarno sretni?
Ljudi ne zale za ljudima vec za onim kako su sebe vidjeli i osjecali kraj njih. Kraj jednog sam se osecala ko jebena Merlin Monro i bas mi je prijalo. S drugim je bila opustena varijanta, najbolji smo drugovi pa onda sve ostalo i totalno otvoreni jedno prema drugom. Sa trecim je sve bilo tako ozbiljno, odraslo i umjereno. Sad da me neko pita kakve volim ne bih mu znala rec', al sigurno sebe volim najvise i drama je zadnja stvar koja mi treba u zivotu.
Imam barem 7,8 debelih rokovnika punih skica prica i dozivljaja. Nikome ih nisam pokazala. S vremena na vrijeme ih citam. Dobila sam hiljadu razloga da ne vjerujem ljudima, a i jedan je bio sasvim dovoljan.
Prebrzo prođe taj period kad nam je godinama opravdano da igramo na tu kartu estetike i čiste fizike. Kasnije se od žene očekuje više a ukoliko to ne stekneš i ne dobijes u dvadesetim nemaš više ni kad.
A sve sto moze da se pretvori u cifru je dzabe. Najskuplje su placene jeftine zivotne lekcije.

U životu, kad se nekom desi sranje i kad dođe na red dijeljenje savjeta i kad dođe na red da se postavite u istu situaciju, vi naravno uvijek kažete "da se meni to desilo ja bih to tako" čiča miča i gotova priča. Vuk sit ovce na broju, vama Nobelova nagrada za mir. Al malo sutra.

Kad je riječ o maltretiranju u vezi uvijek vam prvo padne na pamet "ostavi đubre". Emotivnom maltretiranju i iživljavanju nigdje nema pomena, samo fizičkom. I po mogućnosti što dalje od vas s tim. Ja nisam znala nikoga ko tuče svoju ženu/djevojku. Ali šta kad vas ne tuče, nego vam siluje zdrav razum?

Jedna šveđanka po imenu Arvida Byström je za Adidasovu superstar kampanju (to su one patike sa zaobljenim plastičnim vrhovima na prstima) odlučila da ne depilira ni noge ni ispod pazuha. Guglajte.
Ako se odlučite da pratite nešto što ne ide pod ruku sa svakodvenim stvarima, rutinama, pa zbog čega to onda "običnim" ljudima ribati u face i očekivati pozitivnu reakciju? Ja ne vidim da igdje strejt parovi prave parade i šetaju po gradu, ili da obrijane žene fotkaju friško obrijane noge po netu. Fakat je danas ljudima tako teško da nađu pametnu stvar na koju će bit ponosni pa puštaju dlake i nokte i kojekakva čudesa..
Ženska se inače bavi fotografijom i "oblači" brekve i trešnje u gaćice i tangice i tako. Prodaje te slike. I inače se ne depilira, ne samo zbog kampanje.
I shit you not.

Družile smo se godinama, bukvalno godinama, plakale, smijale, spavale u istom krevetu i jele iz istog tanjira. Učila sam je kako da se fino našminka a ona mene kako da se isfeniram. Kasnije sam joj pomagala engleski a ona meni matematiku. Udala se nedavno a ja nisam dobila jebenu pozivnicu, ni poziv, ni poruku - ništa... Prije više od dva mjeseca. Čak nisam dobila ni poziv na kafu poslije svih tih ceremonija uzimanja i oduzmanja.
I znam da je to njegova ideja. Možete da pričate o feminizmu i jednakostima ali kad je udajete vi se udajete ZA nekoga, ne ženi se on za vas nego se vi udajete za njeg. On Vas ženi, pravi vas sretnom, jel, mogao je isto tako da vas nabije nogom u guzicu. Ali vas je oženio.
Međutim imate normalnih muškaraca kojima je u redu da se ženu nešto pita i da sama odlučuje kakav je moj otac, moj brat, moj komšija... Ali imate ljude koji curama jednostavno presjeku život koji su vodile prije njega i upute je u nešto za šta nema vremena odlučiti sviđa li joj se ili ne ali mora odlučiti hoće li pristati il neće. I uvijek pristanemo. Uvijek se zajebemo.

Na Klix forumu ima super tema koja se zove "Slike starog Sarajeva". Stariji naravno znaju sve nazive starih ulica, trgova, gdje je šta bilo, a ja se samo sjećam slika poslije rata, nebodera koji su izgledali ko kosturi, rupa na cestama, sjećam se koliko je crijepova i stakla bilo po ulicama gdje smo se igrali, koliko zapaljenih stanova i dan danas mogu da se sjetim mirisa ustajale paljevine...

Ako ste u pravu u toku rasprave to ne opravdava činjenicu da se možete ponašati k'o idiot

"Draga moja saučesnice u zavisnosti,

Ovo što ću ti reći ne bih ti inače nikad rekao, jer bi to značilo da izgubim glavni izvor zadovoljstva u životu - igru "pobednik dobija sve". A baš je to ono što i tebi pomaže da nosiš moj teret u ovoj vezi.

I baš je u tome stvar.

Kad ti kažem "volim te", mislim da volim to koliko se upinješ da mi se svidi sve u vezi s tobom, to što sam centar tvog života, to što želiš da me usrećiš i što nikad od mene ne očekuješ da i ja radim to isto.

Volim tu moć koju imam da uživam u tvojoj prijatnosti, u tvojoj želji da budeš ljubazna, volim to uživanje koje osetim kad god se pokažem ogromnim u poređenju s tobom, kad god iskoristim svaku priliku da se ti osetiš mala i beznačajna.

Volim to osećanje kako si slaba, ranjiva, emocionalno krhka, volim da gledam s visine na tu tvoju detinjastu nevinost koja je u mojim očima puka slabost.

Volim taj osećaj moći da te "uvežbam" da se osećaš "šašava" kad hoćeš da razgovaramo o temama koje mene uopšte ne interesuju i da, vremenom, sve manje očekuješ od mene dok ja od tebe očekujem sve više.

Volim lakoću s kojom ostajem u centru tvoje pažnje, volim kako se trudiš da odagnaš svaki moj bol (nikad svoj!) i volim što - šta god radila - ne možeš nikad da me dovoljno voliš, dovoljno poštuješ i dovoljno uvažavaš... (Nije bitna bliskost, nije bitna empatija, nije bitna emocionalna veza koju želiš, nije bitno čime sam te povredio ili uvredio, nije bitno koliko malo vremena provodim s tobom, ili s decom, i tako dalje. Bitan je moj status, bitno je da TEBE stalno stavljam na TVOJE mesto, bitno je da tebe boli, a da se ti baviš mojim bolom. Jer ja sam superioran i ja polažem pravo na uživanje, divljenje i utehu, a ne ti, sećaš se?)

"Volim te" znači da volim kako se osećam kad si uz mene, kad osećam kako mi pripadaš. Kao kad vozim neki dobar automobil, volim kako mi status zbog tebe raste u očima drugih, naročito kad drugi shvate koliko sam ja bolji od tebe. Volim i kad mi drugi zavide što te imam.

Volim moć kojom te teram da mi dokazuješ svoju ljubav i odanost, da stalno tražiš način da mi dokažeš lojalnost.

Volim što mogu tebe da okrivim kad god osetim potrebu da se oslonim na tebe, a naročito što si potrebna da hraniš moj osećaj superiornosti i iluziju moći. (Ništa u meni ne izaziva toliku ranjivost nego kad nemam kontrolu nad onim što može da ugrozi moj superiorni status. Zato me i nervira kad počneš da se žališ na to "kako" se ponašam prema tebi, kao da još ne shvataš da treba da budeš srećna kako god da se ponašam - time ćeš pokazati da prihvataš moju superiornost. Naučiću te da prezireš potrebe slabih ljudi - "bliskost" ili "emocionalnost", baš kao što su i mene to naučili još u detinjstvu.

Volim što mogu za sekund da te učinim nesigurnom, naročito ako pokažem pažnju prema drugim ženama. Tada ću možda i pokazati nešto što tebi ne pružam, tek toliko da i ti počneš da moliš za ono što drugima tako lako dajem - komplimente, pažnju, izražena osećanja...

Volim što te uvek vratim kad zapretiš da ćeš otići, i to uz samo nekoliko mrvica koje ti bacim kad te neverovatno brzo ubedim da mi opet veruješ. Kad god pojačam svoj šarm, prevarim te da mi poveruješ da ću se ovog puta promeniti.

"Volim te" znači da si mi potrebna, jer mi je potreban neko ko me neće napustiti, neko zbog koga ću se osetiti dobro kad god te nateram da se osećaš loše. Tako uspevam da utišam strah u sebi koji nikad neću priznati, slabost koju mrzim u sebi i zbog kojeg mrzim tebe.

"Volim te" znači da volim kako oblikujem tvoja mišljenja i uverenja, kako kontrolišem tvoj um, kako misliš da sam tvoje čudo, tvoj spasilac, tvoj izvor života; volim kako se vraćaš meni kad god pokušaš da odeš.

Volim kako se zbog svega toga osećam kao neko božanstvo, volim kako me obožavaš, kako žrtvuješ sve kako bi meni to dokazala.

Volim kako mogu da te nateram da sumnjaš u sebe, da čak sumnjaš u svoj zdrav razum, da se trudiš da mi objasniš sebe, da se pitaš šta to s tobom nije u redu i da ne shvataš da ne možeš da usrećiš osobu koja moć i zadovoljstvo doživljava kad prezire druge.

"Volim te" znači da volim svoj odraz u tvojim očima punim divljenja, da si moja droga zbog koje se osećam dobro, da si moja uvek posvećena publika, moj najveći fan i obožavalac. Tebe sam izabrao kao drogu jer, kad me pogledaš, osećam se kao nepogrešivi izvor svemoćnog znanja.

I volim kako, koliko god ti da moliš za ljubav i divljenje, koliko god da tražiš da ti se uzvrati istim vrednovanjem, to se neće dogoditi, bar dok ja držim konce u rukama. Zašto bih ih ispustio? Zašto, kad sam zavistan od uživanja koje osećam kad ti uskratim sve ono što bi ti dalo neki vetar u jedra i time pomoglo da mi odlepršaš? Uživam da ti ne dam onu nežnost koja ti je potrebna, da razbijem tvoj san i da onda sebi kažem "Nisam ja budala."

Volim što mogu da kontrolišem sve tvoje pokušaje da me "prozreš", jer svaku diskusiju mogu da preusmerim na pitanje - šta nije u redu s tobom? Zašto mi nisi zahvalna, posle "svega što činim za tebe."

Volim i kako vešto uspevam da manipulišem drugima i pokažem im da sam ja "dobar", a ti "loš" partner u našoj vezi, jer se stalno nešto žališ, nikad nisi zadovoljna, uvek si sebična i tako u nedogled.

Volim kako mi je lako da ti kažem "ne" kad želiš nešto što bi te učinilo još vrednijom u poređenju sa mnom, pa ti usmerim pažnju na moje potrebe i želje.

Volim kako mogu da utičem na tvoje misli i ambicije, koliko god da crpim energiju iz tvog života pa čak i izolujem od ljudi koji te vole i podržavaju.

Volim kad mi kažeš koliko te povređujem, a pri tome ne znaš da mi time zapravo podnosiš izveštaj o tome koliko su efikasne moje tehnike kojima ti pričinjavam bol.

A zapravo te mrzim jer mrzim i svoju zavisnost do tvoje pažnje i nežnosti, svoju potrebu da stalno vidim sebe u tim tvojim očima punim obožavanja, divljenja, oproštaja i spremnosti da ponovo padneš u moju zamku.

Kad ti kažem "volim te", volim što ću ti ostati misterija koju nikad nećeš moći da rešiš. A nećeš moći jer ne znaš ili odbijaš da shvatiš da u ovoj igri pobeđuje samo onaj koji zna sva "pravila". A glavno pravilo je da u mom svetu pažnja, ranjivost i izražavanje osećanja predstavljaju znake slabosti.

Zauvek ograničen u ljubavi, tvoj narcis"

Šta je sa curama koje ispod svojih slika kače citate tipa "bila je ovakva, onakva, pomalo luda pomalo psihopata"?! Koji je to level egoizma i gluposti?
Da li u nedostatku muških komplimenata, ili niko (osim nje same) ne vidi tu njenu "posebnost", "jedinstvenost" i "samostalnost"... Ne znam...
 Znači okačiš svoju sliku i ispod (o) sebi pišeš, u muškom licu, salvu komplimenata? 
Jebote, lik je pisao kakva je bila Ana Karenjina, nije svakoj polovnoj i rentanoj da se kiti time.
Hoću da kažem, "treba" se opisuje onako kako su ljudi opisivali odmjerene, skromne i prije svega otmjene žene.
 I ne, to nije duga haljina za izrezom do venerinog brijega, i nisu silkonska usta a bogami nisu ni japanske a kamo li kineske trepavice/obrve/nokti, sa sve tri metra nadograđene kose. Nisu. Tačka.
Trend je nemoguć za izdržat. Izbrisala sam se sa svih društvenih mreža, tu nema više ništa pametno da se vidi.

Pišem odavno, pišem godinama, pišem o svemu, ali zaista mi nikad nije padalo na pamet da pišem samoj sebi kako sam kraljica svemira.

Edit (ovaj mi je najdraži :'D): A ona… Ona je prihvatila svaki dio mene i nikada nije tražila da se mijenjam, a promijenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao šta osjećam, nije tražila da je držim kao kap vode na dlanu, činjenica da ju volim bila joj je sasvim dovoljna

.

Ne znam... da li bi se više voljela ili više mrzila da odem iz ovog svega, da zalupim vrata svima ispred nosa. A tako to često želim.
Ljudi sanjaju o nekim velikim stvarima, nekim neispitanim visinama, nekim dalekim zemljama, ja sanjam dan kad ću život da spakujem u pola kofera, u drugo pola da ostane mjesta za nove stvari, kad ću da zalupim vrata, sjednem na voz, avion, bus i kažem jebite se svi. Al' neću nikad jer sam pizda. Kad mu sve serviram na sto i kažem da nije u pravu da se malo preračun'o kaže mi da mu treba malo da ga pustim samog, na miru. I onda poželim da ga pošaljem u pizdu materinu, al samo klimnem glavom. "Nije problem". Problem je, idiotkinjo Gill, al jedino tebi.

Ne možeš da veruješ da ću da izađem iz stana
i da sam pošla da se ne okrenem?
Kafa na pola,
reč na pola,
osmeh do pola.
“Tek tako ću poći, čak i da ne trepnem?!”
Noga će mi do kraja sigurna ostati?

Pa kad sam ja izašla iz stana Stefana Pfeistlingera,
gde neću iz tvoga, mali amateru,
sa šupljom pričom i šupljim pogledom?
Pa, kad sam se ja spustila u noć, na kocku,
i kad sam znala da neću da trpim,
ja sam sebi odabrala granicu
jasno je povukla, markerom na belom
Pa, kad sam ja izašla iz stana gde je sve mirisalo
na moju dušu i moj san,
kad sam uspela da nađem svoju Tatjanu
i da je privijem kao čudnu ženu, oživljenu iz sna,
a ti nisi ni senka sna,
pa, ja mogu još sto puta u tvoju kuću da uđem,
samo da ti pokažem da mogu da izađem,
i da ću te još sto puta videti sa otvorenim ustima,
jer kad sam ja izašla iz njegovog stana
ja sad mogu da izađem i iz same sebe
nema više tog poznatog osećaja kog se ne bih mogla odreći,
a kako se tek onda lako odričem tuđih bezmirisnih prostora,
iznajmljenih apartmana sa šarenih razglednica.

Onaj ko izađe iz stana Stefana Pfeistlingera-
on je odabrao da se ne zadržava bilo gde
on je odabrao da odlazi,
on je odabrao da se odriče,
i da ne pita za smisao ili razlog,
on je naučio da se ne okreće.
A ti me gledaš nakrenute glave,
podbočenog lakta jeftinog ljubavnika iz crno belih filmova,
„Jesam li sigurna“-pitaš- „Zar ću otići“, igra ti leva obrva.
Pa, znaš li ti kome govoriš…?
Desi li ti se nekad da kažeš:
„Ovde sam već bio, sve mi je poznato, moje boje i moj dah,
možda sam sanjao a možda i živeo
pre nekh trista godinabaš ovde,
pa, iz minuta u minut lagano prepozajem“,
I dodirneš sve ponovo,
a kao da sebe iznutra dodiruješ,
ili dušu neke tamo daleke bake
koja se u mđuvremenu u tebi naselila,
I čovek koga gledaš liči na crtane čiča Gliše iz detinjstva
Sneške Beliće, nacrtana vešala il nevešte crteže
što se čuvaju u nekoj fioci
i sa osmehom odeš i ne tražiš odgovor,
jer se i ne pitaš,
predaš se osećaju i hodaš i odlaziš
u noć, na drum, taksi il kočije
pitanje je veka, al su oči iste i duše su iste
I, dok silazuš stepenicama, sto ti duhova govori:“VRATI SE“,
Al ti jedan, tvoj glas, kaže: „Idi, ni rođena nisi da se zaustavljaš,
to što si prepoznao ne znači da si našao
Ii nikad neću saznati da li se kajem,
ali znam da bih opet otišla.
A ti me sad gledaš ko umorni lovac,
važan i siguran, a da sam ti ja ženica
što treba da očisti divljač prijateljima koje čekamo na večeri,
A tebi bih grkljan, kad bih htela, sa dva zuba prerezala,
ispljunula, pa s krvavim usnama kroz otvorena vrata…
Ja nisam od onih na koje te je upozoravala majka
zato ne brini, za ovakve nije ni znala da postoje,
ja ne odlazim da bi me ti molio da se vratim,
ja mogu biti sve što poželim, ali ne mogu biti lošija nego što jesam…

I zato-otključaj mi vrata, prospi vino i zaboravi da sam ikada
i prešla prag tvoga stana.

Bilo je cudno gledat onu novu sto pjeva u Coloniji.. Just saying. Slušala sam ih ko dijete, na rođendadnima, pa na koncertima. Ko će slušat sad onu spodobu, ni energije ni harizme. A vala nije ni da su imali neke pjesme zadnjih godina..
Enivej, pišem od 2009. Iz godine u godinu sam sve gluplja. Možda to tako treba.

There is this movie, u kojem glavnu ulogu ima Dzord Kluni, otpusaju ljude i reklamiraju hotele, avio kompanije kroz pricu. Hilton, Hertz.. Mnogo psmetan, naocit gospodin koji slozi pricu, kad vam da otlaz naravno, tako lijepo da bi mu zahvalili bez obzira sto ste radili za 90.000$ godisnje. Malo konferencije, malo rucak, opet Hilton, i ona mala koja radi s Klunijem dobije kos, ostavi je momak i tako... Iz supljeg u prazno. Spavam po citav dan, kad se probudim nemam snage da ustanem i opet spavam. Navece nadjem neki ovako lajt film, trudim se da ne jedem puno, da ne pusim puno. Prazna sam, izmedju posla, kuce i Njega, ostalo je blank space, krevet, stan i ja. Nemam posjete, ne pravim vecere, ne docekujem nikog. It is just me. I vise nisam sigurna da li mi to stvarbo odgovara ili sam samo navikla tako i previse sam lijena da se ukljucim u zivot. I onda.. Eto tako. Subota je, jedan sat iza ponoci, gledam film u kojem Dzordz otpusta radnike i ganja neku zenu s kojom ne zeli vezu. Story of my life. Sad mi je masina oprala crno i moram ves da rasirim. Cheers.

Sa komarcima bliskih noćnih susreta nije bilo do sinoć.  Češem se ko šugavo pašče. Džabe kreme, džabe sprejevi.
Na svaku promjenu pritiska, teče mi krv na nos. I to samo ljeti. Krv mi se inače jako brzo zgruša i onda imam osjećaj da mi u nosi stoji teniska loptica. Ne smijem da ga ispušem, bojim se da ću izduvat mozak, jer to što izađe poprilično je... pa čudnog je izgleda. Inače, svim normalnim ljudima se to dešava zimi, kad je i sluznica nosa suha i osjetljivija.
Čitala sam na nekom portalu da je jedan od najvećih uzroka pojave bubuljica na leđima ustvari korištenje balzama/regeneratora za kosu. I mogu da vam kažem, ko neko ko odvojeno pere kosu a odvojeno se tušira, da je to čisto sranje. Dalje stoji da izbjegavate piling i da ne stavljate ništa masno na kožu. Ali moja suha koža traži masno, vlažno i traži da ju se oguli pilingom, s vremena na vrijeme.
10 savjeta za vožnju automobilom: Prvi je izgleda da dignete noge na instrumental tablu, jer takva slika stoji ispod naslova. Dalje nisam čitala. Nemam auto.
Index čitam rijetko, ali čitam. Jedan od naslova "Evo koliko puta ga mjesečno morate otresti da bi ste bili sigurniji od raka prostate", svrstan u vijesti dana. Ne šalim se. Stvarno tako piše.
Danas je svjetski dan bikinija. Prvi je obukla i pronosala neka egzotična plesačica (?!) jer je tadašnjim manekenkama bilo ispod časti da ga pronosaju. Bikini. Bio proglašen griješnom odjećom od strane Vatikana.
Međutim ima jedna super stranica, zove se Dnevna dozna prosječnog Dalmatinca. And I love it.

Često zaboravim šifru profila na bloggeru, baš često.
Then, there is this funny thing ovo je treći ili četvrti bajram koji provodim sama.
Šakira ne stari, trese guzicom ko prije 10 i više godina, izgleda isto ako ne i mlađe. Čime se pune ove žene? Meni na čelu linija od jedne do druge slijepoočnice od čuđenja, iščuđavanja i šokiranja. Dva'es su mi tri, ona duplo starija.
Nego, sretan vam bajram ako slavite. Meni je evo, valjda s godinama, nešto "ohladio". Svejedno mi. Ispeglala sam haljinu, spremila se i na posao. Lijepo je radit za praznike, mogu vam reć. U gradu nema gužve, u prevozu nema gužve, na poslu nema guže a imam dobar izgovor da ne idem u kojekakve posjete.
 And then there si this other thing, kad se zaokupim glupostima da ne razmisljam o stvarima koje su stvarno bitne.
Neka me neko vodi na Bali.

And there is this last thing, I wanna share :)
http://gillianrenard.blogspot.ba/?zx=43dc02f8ea0770a6

Ako uzmete čitati muške i ženske dijelove časopisa ili portala, vidjet ćete da se ženama preporučuje kojekakve Zarine krpice, majice, čaršafi, i šta sve ne, a na muškom dijelu časopisa stoje članci o automobilima, IT sferi, kojekakvim vjestima, ipak malo konkretnijim od onih zašto je millenial pink i kada dobila baš to ime.
Ne znam, eto...

U tramvaju, prije par dana sam srela svoju psihologinju (ako se može tako reć'). U sekundi mi je prošlo proteklih 6-7 godina kroz glavu, onih najgorih trenutaka, plakanja na klinici, i kad me pustila da legnem na sofu, zapalim i plačem. Trebalo mi je to. Ne sjećam se kad sam zadnji put plakala. Ne mogu da se sjetim. Redovno sam pod stresom, nervozna ali to je uglavnom zbog posla i ne tako kolegijalnih odnosa, i nervozna splasne čim izađem na "slobodnu teritoriju". Ne primam više skoro ništa k srcu, dobro, loše, nevermind, od ljudi koji mi ne znače apsolutno ništa. Također, intenzivno razmišljam da upišem kurs narogradnje i izlivanja noktiju jer u gradu imaju 3 cure koje znaju da urade posao kako treba i ne može me niko ubjediti u suprotno. Ivana i Nejra (ili Neira) not sure su dvije, trećoj se ne mrem sjetit imena. Razumijem ja da su to vještački nokti ali da li baš mora da vrišti na njima "fejk" kad ih čovjek pogleda. Najviše mrzim kad pojebu oko zanoktice i kad je gel pun balončića. Zato ću da učim zanat :D

Uvijek sam se pitala kako ljudi citav zivot provedu u jednoj firmi, kompaniji, preduzecu. Do svoje 23 godine sam promijenila 5 radnih mjesta, trenutno sam na sestom, odnosno sedmom ako se racuna honorarni radi i volontiranje. Bila sam volonter/honorarac 4, 5 godina jos od pocetka srednje skole pa dok nisam dobila stalni posao.  Neki komercijalni posao, gdje putujete gdje mozete promijeniti sredinu, lica, okruzenje mi je u redu. Posao gdje 20 godina sjedite u istoj prostoriji i radite istu stvar 5 dana u sedmici, 30 dana u mjesecu, 365 dana u godini mi je nezamisliv i imam osjecaj da bi poludjela od istog. Kolegica sa kojom radim nikad ne uzima slobodan dan, 24 sata je na poslu, godisnji nekad i uzme, ali ne previse i nikad je nisam cula da se zali na sam posao. Sto je za pohvalu ali je pretjerano. Koliko ste spremni da se odreknete sebe i da se pretvorite u posao koji radite? Kada razgovara sa nekim od prijatelja, porodice, poznanika posao koji obavlja je jedna od dvije teme razgovora, drugi je ili zdravlje ili vremenska prognoza.
Poštujem ali ne razumijem.
Kad osjetim da mi je dosadilo uzmem oglase i nadjem novi posao. U 99% slučajeva nakon intervjua budem pozvana da radim.
Ne znam eto, al sigurno mogu da kažem da je lakše raditi sa 20 normalnih muškaraca nego sa 3 žene.

Vec treci put od sinoc sjednem da napisem post. 148. I nista dalje. Blank space u glavi. Na poslu sam jos nesto manje od 4 sata. Vec par dana imam neki ruzan osjeca, da ce nesto lose da se desi, ne znam kako i odakle se stvorio ali tu je i ne popusta. Zelim da dam otkaz, ali ne mogu. Ne zato sto sam pussy vec zato sto nisam nasla drugi posao. Mislim da bih se osjecala tako laganom i smirenom kad bi znala da necu vise nikad u zivotu uci u ovu zgradu i gledat iste podmukle face svaki dan. Znam odavno da su ljudi podli i zlobni, nekad i ljubomorni, ali tolka zloba da je otvoreno pokazuju predamnom mi je davno presla svaku liniju ukusa i dobrog podjebavanja da mi se prosto smuci kad vidim pojedina lica. Doslo je do toga da posao vise nisam u stanju da obavim kako treba od gađenja prema samom poslu i kolegicama. Nekad davno, dok je nana bila u cvijetu mladosti srela je komsiju i pitala ga kako je.  Kaze nikako, ako vjerujes volio bi otic u bolnicu 7 dana da se odmorim i da me niko ne zove nit dolazi u posjetu. I trazio je uputnicu od doktora da ga smjesti u bolnicu. Nisu mu dali, zdrav prav. Ziva istina.

Poklon nisam dobila. Ni za rođendan ni za osmi mart. Ni onako. Nisam materijalista, ali uvrijedila sam se.
"Šta ćeš da ti kupim?".
"Ne kupuj mi ništa".
"Ne seri, šta ti treba, šta god mi kažeš ja ću ti kupit. Gledao sam ajfon, šta misliš, da ti kupim."
"Ne treba mi ajfon, imam telefon. Kupi mi buket, neko cvijeće, svejedno koje."
 
Buket nisam dobila. Kakav buket, ni ružu. Ni jebeni karanfil nisam dobila od jednog jedinog čovjeka koji mi nešto znači u životu. Od šefa jesam. Od saradnika, jesam. Al od njeg ne.
Stari ne čestita ništa osim... pa ne čestita nikome ništa. O poklonima da ne govorim, rođendanima pogotovo. Zakinuta sam za tu vrstu pažnje s njegove strane. Zakinuta sam za svaku vrstu pažnje s njegove strane. Za sve ove godine, naučila sam da priuštim, uštedim i sačuvam i ne tražim. Valjda mogu jednom u godini da osjetim, doživim da me se neko sjetio, popišam ti se na osmi mart. Danas je dvadeset treći mart. Ja sam još uvijek bitter. 

Znaš da si stara kad klinac vidi staru sliku Enrikea Iglesiasa i pita "odakle mu ben?". Zgroženo pita. Znam da sam stara kad vidim te nove poznate ličnosti. Brate meni niko do njih nije poznat.

Tako puno muzike je inspirisano UAE, mislim ove nove instant muzike.
Kad sam ja bila mlađa prvi dečko mi je recitovao, pjevao ( eto i ne sjećam se koliko sam ostarila ) onaj poznati Balaševićev "ja nisam hteo da menjam svet.." dio s nekog koncerta kojeg se više ni ne sjećam. Sad je vrhunac te ljubavi "šta će ti Roberto, šta će ti Kavali". Jel... Pa eto... Dobro.
U svemu ovome ne pogađa me ništa. Baš ništa. Kad pogriješim i kad sam u pravu, isto mi je. Kad se izborim za sebe il kad slušam kritiku svejedno mi je. Ne osjećam ništa.
Ne znam zbog čega. Ali svejedno.

Brojcano, naslov posta i broj postova se ne slaze. Jebiga. Gledam İçerde, iako nisam ljubitelj turskih serija i filmova, od ove se ne odvajam. Serija traje 140 minuta. Pregledala sam 19 epizoda za sedmicu. Jača polovina me je suptilno pitala kada ću opet počet' sa treninzima. Kažem već sam sve isplanirala. Osjećam se k'o tele. Prošle godine sam se naglo udebljaka cca 10 kilograma za mjesec dana, prije toga sam bila baš mršava, i nikad mi nije uspjelo da ih skinem. Danas sam uspjela sama da pojedem čokoladu. Veliku čokoladu. Onu koju kupite kad vam dolaze gosti. Sama. Ne mogu da vjerujem koliko mogu da jedem. Nekad nisam mogla više od trećine hamburgera, pola ako sam baš gladna. Sad pojedem čitav plus krompiriće i sok, a da nisam baš nešto ni gladna. Ustvari, čudi me samo da nisam deblja. Onda se ispravi i kaže da me voli ovakvu kakva jesam. Kad god me nazove ja uvijek nešto jedem. Nije mi nikad prigovorio ni u šali al ozbiljno sam zabrinuta za svoje zdravlje, jer se u zadnje vrijeme ni ne trudim da jedem nešto zdravo. Šta uradi crna Gill. Al İçerde svakako preporučujem. :)

Loše je. Jako je loše. Sve što sam živjela 23 godine, sve što sam voljela i što mi je bilo drago stoji na staklenim nogama. Loše je, jebeš mu mater. Prije sam samo zatvarala vrata i nisam htjela da slušam o čemu se i zbog čega svađaju sad ne mogu da ne čujem, a da mi ne smeta. Jel to - to? Poslije toliko godina zajedničkog života. Jel to Ta ljubav, poštovanje i suživot. Bojim se da ću se probudit jednog dana i pomislit da nije ispalo onako k'o što sam htjela, da to nije - to. Danas je taj dan. Ima ljudi koji kad ti ospuju sve na kamaru ti im na zamjeriš puno, ima i onih kad te ne pogleda pravo želiš sve najgore. Kako da znaš da se ta prva osoba neće pretvorit u ovu drugu? In our family portrait we look pretty happy. We look pretty normal.

Pored toga što imam hronične glavobolje i migrene, nizak pristisak koji liječim kofeinom i višak kilica koje liječim grickalicama, pored toga što sam drčna i često do podne mrzim sebe od podne cijeli svijet pogotovo ako nisam uzela svoju jutarnju dozu kofeina koja je krucijalna za moje obitavanje i nedostatak iste me pretvara u degenerika, pored svega toga ja sam inače ok tip. Kaže Džamonja "“Kako nas je život gazio, kako smo sve više postojali, ono što se kaže, zreliji ili bogatiji iskustvom, a ustvari bivali sve umorniji, zasićeniji, puni gorčine, jada i jeda, snovi su otpadali s nas, kao malter s vlažnih zidova, ostavljali ružne rane i ožiljke.” Ja sam ona likuša koja prolazeći pored stola punog hrane nekako zakači stolnjak i sve povuče za sobom pravo na pod. Znam da ostavim utisak i da prođem opaženo, šta ću. I ona sam likuša koju kad ispizdiš a stvarno me se teško može ispizdit (ako mi ne daš kafu recimo, ili me praviš budalom) zapali sve za sobom i ide opet ispočetka. Previše donesem i stavim na sto ljudima i nemam vremena da se svađam s nekim oko mrvica i ostataka. Hell no. Nula je najpozitivniji broj na svijetu. Od nule sve kreće. Ja volim nulu.

Kada odes na razgovor kod psihologa lezis na nekoj sofi, koja je vecini ljudi prekratka i pricate o stvarima koje vam se desavaju i zbog kojih osjecate odredjene emocije. 'Kako se vi osjecate zbog toga?' Kada odete kod psihologa kojeg zovu jos i savjetnik (pretezno je za mlade ljude) on vas pitanjima navodi da sami sebi dajete odgovore 'Sta mislite da ste trebali uraditi?' Kada sjedite sa prijateljima sve im izbiflate i odmah vam je lakse. Naravno, ukoliko imate prijatelje. Psiholozi mi nisu nikad nista puno pomogli u odnosu na to koliko sam placala i koliko sam sutila o tome da ih posjecujem. Naravno da sam normalna. Zasto bi to iko doveo u pitanje? Sama fraza Problem kao sirok spektar negativih stvari mislim da datira iz vremena djetinjstva i kada jenom odrastete reflektuje se na vase odnose prema drugima. Pricam o povjerenju, idealima, dobru i losim stvarima, empatiji i uopce ljubavi, snalazljivosti i sl. Nekako mi ima logike. Lijepa stvar loseg odgoja je ta da odmah jebes mater stvarima koje ti se ne svidjaju. Losa stvar dobrog odgoja je sto uz muke i napore (ukoliko naravno ne sutis zbog toga sto si odgojen da sutis i klimas glavom) pokusavas da rijesis situaciju bez psovki a jedno "jebem ti ja mater" bi zvucalo tako prikladno i tako zadovoljavajuce.

Sto vise razmisljam o tome sve mi je jasnije ko da je nekog boljela neka stvar za nekim, ko da se neko bas pita pred spavanje gdje si, sta si kako si, ko da je nju boljela neka stvar sto si sa mnom i sto pricamo bajke i ljubimo se kroz smijeh i ono mutavo "pomalo", pa njoj je od zivota bitnije da te sutra pokaze raji i da s osmijeh kaze "moj buduci muz", i da je vodis na fensi mjesa i kupujes fensi skupe poklone. Ma ko da njoj puca kurac koliko je volis, kad si mlakonja i kad te drzi za muda jebe se njoj s koliko si ih bio, u njenoj si saci. Kolk'ke muski znaju bit zene, strasno. Strasnije od toga je sama cinjenica kad zelis da uvrijedis kazes mu da place kao curica, ili prica kao zensko, il se ponasa k'o treba ili da je pi*ka generalno. Uvreda je bit zensko.

Sve je jasno. Samo sam ja glupa.

Da nisam pretjerano pametna osoba, s tim smo već upoznati. Kao i sa činjenicom da sam nekad mrtvi bukvalac. Ali. Sva moja filozofija konflikta se svodi na prostu stvar objašnjenje, uzroka i posljedice. Znači, ako mi neko slomi ruku, neću da pizdim i urlam jer već je slomljena i šta da se radi, ALI želim da znam zbog čega mi je neko slomio ruku. Tako mi je sa svime u životu. Za sve što se desi postoji objašnjenje, i za to mogu dat život. To što vas je neko slagao, zamrljao vam oči, izokrenuo koješta ne znači da nema objašnjenja. Ima. Ali ga niste dobili. I to je to. Priča je počela prije više od dvije godine. Hemija, privlačnost, završavate jedno drugom rečenice, volite iste stvari, slušate istu muziku, gledate iste filmove, čitate iste knjige, imate ista poimanja o životu, jednostavno klikne. Problem je bila činjenica da je kliknulo pred njegov odlazak. Ok, trpeljivo je, vikendi, skajp, viberi, bogovi, moguće je. Ali nije. Kada je prvi put presjekao sve, dobila sam ustvari priču šta će se desiti kad on prekine to sve ali ne i odgovor zbog čega se to završava. Drugi put je jednostavno odlučio da ne govori. Zadnji put, znači poslije te dvije jebene godine odlučio je da se vrati. Da razgovara. Da podjseća. Da me ugrije. Da se pojavi ispred mojih vrata u 11 sati naveče i da me samo drži u zagrljaju. Da kaže kako se nisam promijenila. Da sam još uvijek bella. Da je osjećao čudu vibru kad me ponovo vidio. Da mu je drago da sam bila nasmijana sve vrijeme. Poljubac u kosu, na čelo, u obraz. I naravno opet nestaje. Bez objašnjenja. Bez pozdrava. Bez odgovora. Gone. Ne razumijem. Stvarno ne razumijem. Jel iko od vas razumije?

Danas mi je na poslu društvo pravila djevojčica od 6 godina. Gledale smo Mašu i Medu, jele tortu i pile toplu čokoladu. Lijepo popodne. Jutro je bilo... Osrednje. Probudila sam se sa slikama od prošle noći u glavi. Na radiju je pjevalo nešto melanholično. Jutro samo po sebi hladno. Ni u najgorem mogućem scenariju nisam mogla da pretpostavim da će izgledati ovako. Iz krajnosti u krajnost, tako je išlo. Iz jedne nemogućnosti u drugu. Iz nemogučnosti da te zagrlim zato što nisi prisutan, do nemogućnosti da te zagrlim svaki put kad poželim jer.. jebiga. Ima još nešto što želim da znaš, pored svih stvari koje toliko želim da znaš. Ovo je od oktobra 2014: "Nikad nisam razumjela kako ljudi tako dugo mogu da kamufliraju osjecaje. Shvatam kada se jednostavno razidjete i stavite tacku na vezu. Znam kako je kad se grizes i razbijas glavu pitanjima na koje ta osoba ima odgovor, ali niste u kontaktu. Ne zelis da pitas. Ne razumijem kako mozes da sutis o emocijama godinu dana, kako mozes svaki dan iznova da me gleda, da pricamo o svojim vezama, vezicama, zivotu, vremenu, porodici, prijateljima, i da ti ne kaze da osjeca nesto sve dok ne bude prekasno. Ustvari, uopste mi nije jasno kako moze da razmislja o meni, pored te osobe s kojom je toliko godina dijelio apsolutno sve? Ne zelis da mi kaze kada je sve pocelo. Kaze odavno.. Tako mi ga je zao. Zao mi je sto je slab. Zao mi je sto mu je svako bitniji nego je sam sebi. Zao mi je sto nikad ne misli na sebe, vec samo kako se drugi osjecaju. Zao mi je sto je tuzan zbog mene, zbog sebe, zbog nje. Tek sad mi je jasno zasto se uvijek brinuo da ne popijem previse, da kuci odem na vrijeme, da se osjecam dobro dok sam sama sa njegovim drustvom, da mi nikad nije hladno, neugodno, neudobno.. Uvijek sam vjerovala da imam status mladje sestre i tako sam se i osjecala... A on mi kazes da bi se potrudio da smo zajedno da nismo oboje u vezama! Kaze pobrala sam mnogo simpatija kod njeg Prica, i ne slusam ga, ne mogu da vjerujem da od toliko bliskih prijatelja bas on primjecuje svaku sitnicu, svaku i najmanju promjenu raspolozenja, svaki pokret, rijec, izjavu... Kaze zelja sam mnogih muskaraca u mnogo cemu a da nisam ni svjesna. Kaze prosla sam na svakom njegovom testu, pitanju... Treba mi snage da ne placem, a rado bih. Gledala sam ga k'o brata, i sve vrijeme sam bila u krivu. Osjecam se pomalo izigranom i pomalo prevarenom. Nek ostavi sve ako želi al nek i on ode od mene. U početku je bilo šokantno, poslije izazov, kasnije čisti užitak, a iz takve priče neko izađe nasmijan jer je dobio šta je htio, a neko završi najeban jer je u glavi stvarao film, a nije vidio dalje od nosa. Nisam voljela etikete, al znalo se uvijek ko je kome ko: prijatelj je bio prijatelj i nikad više od toga, bivši je bio bivši. Ekipe se ne mijenjaju, nit postoje transferi. Ne igramo se. Nema publike, nema bodrenja. Ostali smo sami. Previše sam dobra da bi nekome bila escape zabava iz dosadne veze. Imam previše dobru vezu da bi je zgazila zbog nekog ko je dobar samo kad nema nikoga oko nas. Kaže poštuje, kaže cijeni, kaže jedna sam od sto i treba da se bore za mene. Hvala. Kažem pička si koja je zaglavila pet godina u nečemu iz čeg nema snage da se izvuče, i guta knedle, i smije se, i svima ugađa osim sebi. Ja bih ti pomogla, ja bih znala i tačno kako. Ali ne želim. Za savjest svoju, i njenu sreću, ne želim. Kad bi došlo do toga da mog čovjeka neko krade onda kad ja nisam tu, ne bi niko mislio na mene. Al' meni je bitno da mirno spavam. Nije rekao ni riječ. U redu je. I šutnja je odgovor." Bilo je još trzavica u naredne dvije godine. Sve je ostalo na riječima. Pričao je tako lijepo, al nije radio ništa. Meni se sviđala pozicija u kojoj sam se naslušala svega a nisam ništa dobijala. Pametnom je i išaret dosta. Ja nisam pametna. Jednom su nas zamalo provalili, od tad se više ne čujemo i ne komuniciramo. Svaka druga mu je bila "nisi svjesna". Bila sam svjesna, donekle. Odnekle je bio samo adrenalin i glupost. Poljubili smo se par puta u parkiranim kolima, prvi put sam mislila da to neće uradit i da se šali. Nije se šalio. I nažalost bilo je dobro. Drugi put je bila čista provokacija. Treći put smo samo potvrdili da smo pukli i da ako se nastavi biće svega, a ja ću se zaljubit. Mislim da mu ne bi smetalo. Više bi smetalo meni. I u tome je ustvari fora. Što sam se ja u ovih nekoliko godina zaljubila par puta. Bilo je simpatično, i sa jednim od njih sam završila u vezi. Ulagali smo u nju i vrijeme, i pažnju, i ljubav, on je to sve brižno čuvao, pakovao i istresao se na meni optužbama da ga nikad nisam ni voljala kad sam htjela da okrenem leđa. Znao je da sam u pravu. Znala sam i ja al sam svjedno govorila da umišlja, i pitala bih ga uvijek isto pitanje zbog čega bi bila s njim toliko vremena da ga ne volim. Ni jedan put ni ja nisam znala odgovor, ali njega je smirivalo. Ljudi najviše vole da im vjeruješ kad lažu. Tad mi nisu trebali savjeti. Trebalo mi je da napravim sranje. Dobrih stvarila sam propustila koliko 'oćeš. Al zato sranje - ni jedno! Uvijek sam se pitala jel' me to činilo lošom osobom? Mnogi rade gore stvari, pa zbog čega se ja onda osjećam da ne radim nešto što je u redu. Uglavnom je radila savjest, i poslije bi mi bilo žao zbog svega. Često mi je prolazilo kroz glavu šta bi ti mislio o tome? Da sam se promijenila? Da sam postala loša? Možda nikad neću znat' sve te odgovore, al znala sam da ih nisam voljela, ono pravo, kako treba. Svakako da je bilo i ljubavi, i svih tih stvari. Zbog čega mi se onda sve to činilo ispravno ako bi ti bio u pitanju. Ne znam. Dal' zato što te volim? Vjerovatno. Između svih tih priča postojao je momenat kad sam u njegovom telefonu našla prepisku sa nekom djevojkom. To mi je bio alibi za sve loše stvari koje sam napravila. Slab alibi, ali sam ga imala. Da li se kajem? Ne kajem se. Ali ne bih to uradila opet. Takva sam osoba da mi je svako ograničavanje u nečemu k'o nanošenje tjelesnih povreda. Ne volim kad mi se nešto brani. Dovoljno sam odrasla da znam kad treba da stanem, šta mi se ne sviđa i dokle uopšte smijem i mogu da odem. Severina kaze "Sto je duzi nam staz, recenice su krace". Ne znam kad sam postala tupa na sve, ali sigurno da je postojao momenat kad sam "pukla" ili je bilo vise njih manjih, i onda je to rezultiralo ovim neosjecanjem, bez empatije, bez podrske, bez icega. Za sve imam jedno veliko nista, ukraseno nicim i posluzeno hladno. Ali mogu da ti kažem od svega u životu što sam imala, imam ili ću tek da dobijem, ne treba mi još izvinjenja. U filmu "For colored girls" jedna teta je to super objasnila: One thing I don't need is any more apologies. I got sorry greetin me at my front door, you can keep yours. I don't know what to do wit' them. They don't open doors or bring the sun back, they don't make me happy or get a mornin' paper. Didn't nobody stop usin my tears to wash cars? Cuz sorry, I am simply tired of collectin "I didn't know i was so important to you". I’m gonna have to throw some away, I can't get to the clothes in my closet for all the sorries. I’m gonna tack a sign to my door "leave a message by the phone if you called to say ur sorry. Call somebody else, I don't use 'em anymore". I svaki ovaj red, samo da ti ukradem pažnju na kratko, da te podsjetim da smo definitivno imali nešto, da je to nešto na mene ostavilo puno jači utisak od njih dvojice zajedno u dvije godine, da sam sve vrijeme nakupljala pitanja, i emocije i prepostavke, da sam pukla prije neko veče nakon što smo završili razgovor i plakala do 4 ujutru, da me pogađa i dan danas samo glas kad ti čujem, da ne postoji neko ko bi mogao da bude ti, da bude zamjena, da napravi da zaboravim, da se ne sjećam, da koliko god se radilo o tebi, teško da možeš da utičeš na to, osim da me ukradeš, ali nikad nećeš biti gad. Ne može biti gore neg što jeste. Znaš da si tu. Šta god da kažem, šta god da slažem. Žena koju imaš tvoja je i na drugom kraju svijeta. Ona koju nemaš nije tvoja ni u istom krevetu. I nemam više ništa da kažem, priznam ni prešutim. Sve je tu.

Pitala bih te "što baš ja" od toliko žena, ali mislim da i ne želim da znam, pitala bih ali mislim da više ni ti ne znaš. Mislio si da sam bolja nego što jesam, pa te to malo sjebalo, a opet si otkrio neke stvari koje su ti se svidjele više od onih o kojima si mislio. To je uvijek tako. Tako je bilo i kad sam rekla Dadi da smo samo drugovi. Kaže "mi smo sve osim toga". Kad uđeš u priču sa nekim zaboraviš ponekad da u toj priči dijeliš život, sudbinu sa još jednom osobom, da se ne radi samo o tvojim željama i potrebama. To sam shvatila poslije 2 godine. Ima stvari koje neću nikada. Kad sam prelomila da nemam više 17 godina, da ponekad moram da progledam kroz prste i da je bitnije da smo MI sretni, od onoga da sam JA sretna, jer se ti toliko trudis da JA budem sretna, kad sam stavila tvoje potrebe jednake mojima, i kad sam zažmirila na nešto što možda i nisam trebala, i kad sam prvi put rekla da nekog volim, meni je bilo teško. Iako sam vjerovala da tako nešto treba da bude lagano, da dolazi prirodno... Meni je bilo teško da prihvatim da nas je sad dvoje, bilo nas je troje, pa četvero, pa troje i opet smo ostali ti i ja. Za naviku kojoj su trebale godine da se stvori ne treba očekivati preko noći da nestane. Najgore je što ta navika ima ime i prezime, ima svoju vrijednost u životu i gora je bilo kakvog poroka, stalo se vraca, uvijek je recidiv. Goniš ga u vraga. Ne znam ja ovako smireno i normalno da živim.

Kakva crna nova godina. Ja sam još uvijek u traumi, šoku i nevjerici od stare. Sretno vam bilo u svakom slučaju.

Ako vozite auto od cca 5.000 KM i ako plaćate gorivo recimo 20 do 50 KM u prosjeku, gradska vožnja, pa zbog čega je problem da platite 2 do 4 KM za parking? Ako ne možete da priuštite sebi servis, održavanje, gorivo, kazne zbog koječega (pretpostavljam najviše zbog parkinga) i parking pa koji kurac će vam auto onda?!

Krenula sam nesto da pisem prije sat vremena, pa me prekinuo poziv, pa me zaboljela glava, jelo mi se slatko, PMS-iram, i zaboravila sam šta sam htjela da napišem. Enivej, vlada neko praznično raspoloženje, mi smo okitili jelkicu na poslu, kući me to mrzi, jer... pa kući nam je svejedno s godinama za praznike. Sjećam se kad smo brat i ja dobili prvu jelkicu. Nikad je nismo tražili, nit nam je bila zanimljiva, samo lampice, i poslije smo te lampice lijepili po prozoru izolir trakom. Ne moram pričat' na šta je ličilo. Nešto mi je ostalo u sjećanu. Nova godina mi nije neki praznik. Svaku radim, i ne idem nigdje van grada. Ljubomorna sam na sve koji će je dočekati recimo u Beču. Fak ju. Austrija mi je nekako praznična zemlja, duge i jednorozi i te stvari. Veri najs. Dadu sam spomenula sto puta na blogu, i kako stvari stoje, spominjat ću ga čitav život. Takva sam osoba da mi je svako ograničavanje u nečemu k'o nanošenje tjelesnih povreda. Ne volim kad mi se nešto brani. Dovoljno sam odrasla da znam kad treba da stanem, šta mi se ne sviđa i dokle uopšte smijem i mogu da odem. Dado je bio k'o neka neistražena zona, i uvijek me zanimalo sve vezano za njeg (a bolje da nije), i kad sam probala kako je (i neka sam) nosit njegov osmijeh, mirisat na njeg i biti s njim, nisam bila nešto puno oduševljena. Mislim, bilo je lijepo sve to oko tog "istraživanja" (don't be dirty-minded (: ). Bila sam zaljubljena jel... Možda samo zaluđena. Ko će ti ga znat'. A vala smo bili pomalo i balavi. On je balaviji kako stari, i ne znam kako je to moguće al je tako. Godinama ne živi ovdje, ali dođe svake zime. I svake se zime vidimo. I meni je zima ustvari neki njegov period. Prošle je pao onaj veliki snijeg, i zaglavili smo negdje između Ilidže i Nedžarica, mic po mic, i kontala se u sebi koja sam glupača, bolje da sam ostala kući, da to meni nije više zanimljivo, i da je zadnji put. I'm over it. Poslao je poruku, da se javi da dolazi uskoro i da moram negdje da ga odvedem. Kako to s godinama prođe, Bože dragi, pa ti postane svejedno. A ja sam mislila da će mi noge vječno klecati kad mu čujem glas.

Danas je sve prihvatljivo, i možeš da budeš hiljadu i jedan klinac, osim običan čovjek običnog zanimanja. Pun kurac modnih blogera, frilensera, putujucih klinaca, gurua, savjetnika, trenera, bogojavljanja. You name it - postoji guru za sve. Svakoj jebenog vlasi na sopstvenoj glavi možeš nać nekakvog savjetnika, i svaki da bude privatan i svaki da bude drugačiji. I kako je samo svijet dvoličan. Od svih on-line portala, Index.hr mi je najdvoličniji. Prije par mjeseci osvanuo je članak kako su u jednom europskom gradu ženi napisali kaznu jer je nosila maramu. Pun kurac komentara o tome kako se treba prilagoditi kulturi mjesta u kojem živiš ako si došljo, makar to značilo i odreć se sebe samog zarad šta će ko reć. nabijem vas. Enivej danas čitam kako je njemačka ministrica otišla da posjeti princa u Saudiji i da je odbila da obuče haljinu i maramu. I to je jel sad kao ispravan potez mamu im jebem. Mogu sve te njihove službe da pričaju bajke i priče za malu djecu al Mehmeda, i Muhameda, i Alija se ubija ne zato što žive u Francuskoj ili u Siriji već zato što se zovu tako.

Na instagramu postoji stranica/profil "Roast Kardashians". Ljudi su nekad tako zlobno duhoviti, strašno. Ispred hotela imamo par označenih mjesta koja služe za goste hotela. Bošnjo će zaobić tri parkinga i parkirat se ispred hotela, jer bliže mu je zgradi. Gospodine, ne možete parkirat tu. But no, ima ljudi koji i kad im nacrtaš o čemu pričaš, opet sve moraš i pojasnit. Anbilivbl. U nekim godinama žene imaju neku čudnu potrebu da sve gledaju sa dozom melanholije, plaknja i prenemaganja. I pišu o tome tako patetično da ti se prosto povraća. Blog koji sam imala prije ovoga brojao je više od 800 favorita jer sam patetisala do zla Boga. Čitala sam to nedavno. Brain burn. Sad me slabo ko prati. Postala sam stara i dosadna. Doduše izgledam bolje. But, who cares. Otvorili su nam onaj fitnes studio u mahali. Sad čekamo da objave neku stranicu na netu da ih nazovemo i učlanimo se. Koji je to level ljenosti. Poželjela sam svoju nanu. Kako ne živi ovdje, a ja nemam godišnjeg do januara, neću je vidjet bukvalno do slijedeće godine. Poželjela sam popit kafu s njom ujutru i izgnjavit je. Jeboga više i posao i pare kad nemaš vremena za sebe. Eto. Ne znam...

Prema zadnjem istrazivanju ispitanici koji nemaju empatije a imaju hladno srce bili su oduševljeni gin tonicom (kafom i tamnom cokoladom). Znaci gorko. Ne pijem, al ako vec nesto nazdravljamo, onda pijem gin tonic. Obozavam kafu. O cokoladi da ne pricam. Sto bi prema istrazivanju znacilo da sam psihopata jel. Bezosjecajno djubre. Here I am. Nesto kontam za kakve sve gluposti nece ta "sveuclista" pravit istrazivanja. A mozda fakat i jesam, neki skriveni psihopata cuci u meni i ceka svojih 5 minuta. Najprije da ce ga uzjebat ova kolegica, ce je lansira na mlijecni put.

Vjerujem da ste već upoznati sa izjavom Grabar-Kitarovićke i paljbom Hadžifejzovića. I Cerić je bio umješan. Jedan susjed kaže "Očekuje se isprika Cerića i novinara Senada Hadžifejzovića Predsjednici Grabar Kitarović i svekolikoj Hrvatskoj javnosti." Svakako da je bilo seksitičkih komentara. Slažem se sa izjavom da vjera ne može biti radikalna, samo vjernik. Komentari su na članak o izvještaju SIPE kako je BejHa leglo vehabizma, kako ih je OSA upozoravala. SIPA kaže kako njihovi izvještaju nisu javni a tvrnje hrvatskih medija nisu tačno. To da "vjernici" idu na ratište to je činjenica. Da svako ko je iole normalan u toj svojoj vjeri zna da to što oni brane i za šta ubijaju nije islam. Guglajte, čitajte, inforimište se i mislim da će pametom bit dosta da shvati da je to sve politika. Pametnom je i išaret dosta. I svi se tako pljuju sa hrvatskim medijima, predsjednicom, ljudima, a naš uvaženi, pardon, naši uvaženi predsjedavajući ni da se pojave, progovore. Tišina. Njih boli kurac. Kupuju auta i ganjaju se sa studanticama po sjednicama, jebu mater međusobno jedni drugima i kuliraju. Nema čovjek šta više da kaže a da nije ponavljanje, ispiranje i prepiranje onoga što već znamo, a protiv čega se ne borimo. Tišina. Opet.

Razumijem ljude kojima je posao sve u zivotu, pogotovo ako je to ono sto su sanjali od malih nogu da rade, razumljivo da uzivaju u tome ali imam osjecaj da ti ljudi ne razumiju da postoje drugi ljudi koje ne interesuje sta si radio, kad si doruckovao, ko te nazvao, kad si kako, koliko radis i slicne stvari. Takodjer, ne razumijem ljude koji sebi daju za pravo da komentarisu tvoj rad, i mislim na neko podrugivanje, trazenje gresaka i slicne stvari, a ni svoj ne rade kako treba. Znaci ocisti kuhinju i operi sudje, imal prasine kod mene za to treba da te boli tuki, ali ne, to ne da je lekcija, jebote svetac, to se pretvori u sedmodnevno predavanje u nastavcima. Moj posao je takav da moram da radim sa najmanje jos troje ljudi. Ako ista u zivotu ne razumijem onda je to da kad neko pogrijesi ja cu to ispravit i necu pravit halabuku oko toga, ali kad ja pogrijesim ma i broj, datum, nebitno, za to zna svaki moguci zaposlenik. Doslo je do te mjere da mi sobarica trkelja kako treba da radim. Jebem ja sebi mater sto nisam iskvareni, podmukli gad pa nemam zivaca za ispijanje kafa, tracanje i podbadanja. Stvarno mi je zao sto nekad s nekim ljudima gledam sta cu rec i kako cu se ponasati jer su stariji i slicne gluposti, a trebali bi da lete u tri pizde materine bez pardona. Saltam danas 9gag, i naletim na dobar poster, kaze: Sjedi djecak u vozu i jede cokoladu, pojeo je jednu i otvara i drugu, do njeg sjedi covjek i pita ga zar nije puno dvije cokolade, nije zdravo da tako mali jede puno slatkog, na sto mu djecak govori "moj djed je zivio 90 godina". Covjek se zacudi i pita "zato sto je jeo puno cokolade?". Djecak mu odgovara "Ne, vec zato sto je gledao svoja jebena posla".

One thing I don't need is any more apologies. I got sorry greetin me at my front door, you can keep yours, i don't know what to do wit' them. They don't open doors or bring the sun back, they don't make me happy or get a mornin' paper. Didn't nobody stop usin my tears to wash cars? Cuz sorry, I am simply tired of collectin "i didnt know i was so important to you". I’m gonna have to throw some away, I can't get to the clothes in my closet for all the sorries. I’m gonna tack a sign to my door "leave a message by the phone if you called to say ur sorry.Call somebody else, I don't use 'em anymore". "For Colored Girls". Preporucujem.

Sjecam se... Bilo je isto ovako hladno, vozili smo ode od Grbavice do kraja grada, skrenuo je sa glavne ceste i da me sad neko pita kuda smo prosli ne bih se sjetila ni jednog jedinog detalja. Upoznala sam mu roditelje tu noc, bili su na vratima kad smo stigli. Prijatni ljudi, ljubazni, kulturni, ne zagledaju u zube i ne cackaju u svaku poru. Izasli su ubrzo.Ko bi reko da je njihov... Dao mi je dekicu i pricao sta se sve desavalo protekle tri godine, i ne znam pod kojim spletom okolnosti da se opet cujemo, i da se vidimo, stalno me nasmijavao i kad je doslo do tog famoznog poljupca, moje kose je bilo svuda po njegovom licu, i bilo je nekako nestvarno. Bila sam zaljubljena u njeg od prvog srednje. Pricao mi je gdje je napravio prvi udes, izasli smo ispred da bi ja mogla zapalit, pokazao mi je gdje je pokusavao da posadi vockice i da je konacno ofarbao onu ogradu koju je sam pravio kada je dolazio prosli put, ko da je meni ograda bila na pameti, pricao mi je svasta, pola se ne sjecam, gledala sam mu u profil i bila nacisto odusevljena svakom crtom na licu, tu je na mamu sigurno. Poslije smo se slikavali, glupirali i smijali svemu, uglavnom sam ja slusala a on pricao. I sjetim se te noci svaki put kad ovako zahladi i kad padne prvi snijeg. Vratio me kuci oko 10 i otisao s drustvom negdje. Tad sam se probudila u 4 ujutru i zvala da dodje da ga vidim samo jos jednom. U dosao je. I vidjeli smo se. Glava mu je bila na mom krilu, na radiju pjesma od Doris Dragovic, bio je malo cuga, al pristojan. I samo smo sutili. Onda mi je priznao da ne bi trebala da se igram s vatrom a sebi je obecao da se nece petljat sa ovakvima ko ja. Njemu je zivot bio posao, lake cure i provod. Meni je trebao neko da je tu, da ostane. Bila sam umorna od granica, on od blizine. Dovidjenja, zbogom i oprosti.

Pricamo o politici i dijeljenju pozicija: Brate, imam druga koji radi u vijecu ministara od kad znam za njeg, tek je sa 27 upisao fakultet i lagano studira. Ej, lagano, ko da ima 8 dokorata lebtejebo, a imamo u familiji magistra koji deminira. Ja sam samo dajem meni blizak, jedan klasican primjer. Koliko ih jos ima? Koliko ih imate vi? Ono mene pita ko mi je babo a ko mater za jedan obicni posao, niskobudzetan posao sa niskobudzetnim poslodavcem a sta se desava sa jacim firmama, o drzavnim da ne polemisem, glava me boli.

Kako vas neko moze ubjediti da je fufa koju je porno snimak lansirano u zvijezde idol nacije, i kako da se ne zapitate onda koliko je svijet otisao i pizdu materini ako uzmemo u obzir koliko ta zena ima pratilaca/obozavatelja, zovite ih kako hocete. Meni nije jasno kako?! A cudite se kad djevojcica od 15 godina ostane trudna, ili se njene "gole" fotografije nadju na internetu, ili same snimaju porno filmice. Kako vas neko moze ubjediti da je ta zena prirodno lijepa kad vam objavi tutorijal o sminkanju gdje vam trebaji hidratantna krema, prajmer, tecni puder, set za konturisanje od najmanje 2 nijanse opet pudera/koretkora, hajlajter, puder za "pecenje" lica, puder u prahu/kameni, prajmer za sjenu, najmanje 3 nijanse sjene, olovka za obrve, olovka za oci, tus za oci, olovka za usne i ruz za usne, rumenilo i na sve to sprej za fiksiranje sminke? O plasticnoj hirurgiji ne treba ni pricati. O njenom stilu takodjer, ponasanju pogotovo. I recite vi meni kako danas da budete normalne? Odes u soping nudi ti nekakav topic da ti malo grudi pokrije i krpu, bilesi to je trebala bit suknja. Ili haljinu, izrezanu sa svih mogucih strana, nista ne pokriva, ili vam preporuce majicu koja je ustvari grudnjak jer to se sad nosi i to je moderno. Zasto bi iko normalan htio da hoda haman go? Zasto?!

Sjedim ovdje, k'o i svaki dan, blejim u računar, nekad me glava zaboli, nekad mi dođe muka. Al' sjedim i radim. Jer mi nije mrsko. Dok sam bila mlađa mislila sam da malo radiš, malo više zarađuješ, trošiš hodaš i putuješ, sve sami patuljci, jednorozi i proljeće. My ass. Kosu perem svaki treći dan, prvi je čista i ravna, ili u loknama, drugi je rep, treća je punđa i tako u krug. Šminkam se prema raspoloženju. Uglavnom sam uvijek raspoložena da se našminkam. Popodne ručak sa roditeljima, naveče vani sa dragim, curama, rodbinom, između roditelja, dragog cura i rodbine uguram Prijatelja. Čujemo se poslije 12. Nikad popodne, nikad ujutru. Samo naveče. Ponekad pročitam neku knjigu i pogledam neki film. Jednu od 2 serije. Sad će i nova godina. Svejedno. Pjevat će Dino Merlin. Svejedno. Dragi pita hoćemo u Beč ili na Zlatibor. Svejedno. Ustvari nije, tad nemam slobodan dan. Ne znam gdje ćemo, i svejedno mi je. I još jedna zima, jedna proslava, jedno proljeće, jedno ljeto, godinu starija, godinu ironičnija, godinu antipatičnija, godinu... svejedno više šta.

Sinoć sam našla svoje dnevnike iz srednje škole. Bila sam pametnija sa 17 godina oko nekih stvari u životu nego sad. I tad sam gledala Uvod u anatomiju i bila ful u tripu da hocu momka koji izgleda ko Dr Avery. Proklinjem dan kad sam rekla "da mi je". Uglavnom sve što sam zeljela kao klinka ja sam skoro pa i ostvarila. Osim Dade. Ono što sam ja htjela bilo u okviru realnih očekivanja obzirom gdje živimo, ono što je on htio bilo je previše i predaleko. Sinoć sam našla jednu prepisku gdje mi objašnjava kako samo mene ima, samo mene voli i samo ja znam sve o njemu. Ne znam, eto, uhvatila me neka nostalgija. Zadnji put kad je dolazio, nisam htjela da ga vidim ni da izađemo kad je zvao. Pitao je "Šta On to ima što ja nemam?" Kažem mu da me voli, i da nam je fino. "Volim te i ja". Ali on je ovdje. Ti si tamo. Nismo se čuli više. Bolje je tako. U zadnje vrijeme slabo spavam i nemam apetita. Imam lagan doručak a sve ostalo što pojedem u toku dana je kesica košpica od tikve. Ne znam samo od čega sam se ovoliko udebljala. Meni na ovom blogu mnogo nedostaje Vronska.

"Nemoj da te ljudi previše vole, jer kao po pravilu, na kraju popišaju"

Kod donosenja velikih odluka koje mogu da zavrse ili katastrofalno lose ili iznenadjujuce dobro je taj sto izgledaju potpuno isto kada ih donosite. Kad upoznajete osobu koja vam se sviđa, ful ste hepi, leptirici, klecanje, i slicne stvari. Meni je samo krdo letalo kad su bile u pitanju osobe s kojima nikad nisam zavrsila u necemu sto se stvarno moze nazvati vezom, pravom zdravom vezom. Bile su šeme. Ne kazem da nije bilo ljubavi, emocija i slicnih stvari al nikad nije zavrsavalo onako kako sam ja htjela. Bilo nam je zabavno, hemično (ako je to uopšte riječ), histerično, baš onako nenormalno. I odjednom prestane. U vezi zavrsim sa osobom koja je prizemna, s kojom mi ne klecaju koljena i nemam leptirice. Jer.. Tako. Ne znam. Kako?! Između mojih "s drugog kontinetna, države, vjere, kulture i vasione" momaka, mojih izleta ispada i bogojavljanja (nekad izgledam k'o Bridžet Džons, i ne mislim na pozitivan način) imala sam prijatelja koji je u vezi od prije nove ere, i raskinuli su onda kad sam ja odlučila da se dozovem pameti i budem u vezi s momkom, normalnim tipom. Jer sve što sam do prije 2 godine imala bilo je... Pa Bože sačuvaj. Uglavnom, između tih histerija i harmonije bio je i taj vječito zauzeti, koji je sasvim regularan momak za izać, ispričat se popit kafu, baš ono bratski. Između te prije nove ere i te dvije godine moje veze jedan da je došao s pričom da se zaljubio i da hoće da to sve fino pošalje u lijepu lijepinu. U koju si se zaljubio crni sine? Pa u mene. Fuck me, right? Inače znamo se nekih 5-6 godina, možda i jače. I onda meni neko kaže da su žene komplikovane. Sad, sve bi to bilo u redu, razumljivo, dešava se, uglavnom budalama ko meni, al dešava se, on planira da se ženi. Ja planiram da se udam. Nekad. Vjerovatno će termini biti blizu i moj i njegov. Zašto ljudi sebi uskraćuju pravo da budu sretni? Jesam spomenula da se ponekad vidimo i da baš zabiberimo situaciju? Da samo znate kako se ljubi... Čovječe. Da odlijepiš.

Severina kaze "Sto je duzi nam staz, recenice su krace". Ne znam kad sam postala tupa na sve, ali sigurno da je postojao momenat kad sam "pukla" ili je bilo vise njih manjih, i onda je to rezultiralo ovim neosjecanjem, bez empatije, bez podrske, bez icega. Za sve imam jedno veliko nista, ukraseno nicim i posluzeno hladno.

Ako sam svjesna koliko je stetan duhanski dim, odnosno pasivno pusenje, onda sam isto toliko svjesna koliko je stetna jedna cigareta, a ne njih 20/30 koliko ispusim u toku dana, ako sam svjesna koliko je to stetno za mene, pa cak i ako nisam, na svakom pakovanju cigareta to pise: pusenje uzrokuje brze strenje/impotenciju/rak/bore i sl konstatacije, na svakom portalu postoji jednan clanak o stetnosti duhanskog dima i konzumiranja cigareta i ljudi rade klinicka istrazivanja, i ako sam SVJESNA svega i dalje pusim, vjerovatno i jesam budala, al vece su budale sto pitaju zasto pusim toliko i zasto ne prestanem, oni koji mi broje cigarete (imam jednu budalu koja kad zavrsim s poslom prebroji opuske u pepeljari i poslije drzi govor o tome koliko pusim i zasto ne smanjim) ZATO STO NECU! Da je kutija 50 maraka ja bih kupila tu kutiju i zapalila. Nek umrem odmah. Ne pusim kad su djeca u blizini, ne pusim u zatvorenom i pogotovo ne podnosim dim i zagusljive prostorije. Pusim vani, pusim za sebe, trujem svoja pluca i potrudim se da oko mene nema nepusaca. Zato dragi nepusaci, ja postujem vas izbor da vam se gadi i dim i sama pomisao na cigarete kao sto se meni gade vase pridike i pametovanja. Eto.. Sad sam se iznervirala i moram da zapalim.

Jesu vas ikad placali da na poslu gledate filmove i igrate igrice? This is a dream come true, mislim se, toplo, fino, bez stresa. I bilo je fino 2 dana, evo treci i mnogo mi je dosadno, radi mi se nesto. Konkretno.

"Quit hollerin 'Why, God?!', He ain't got shit to do with it". "Life's hard, I swear to God, life is a dumb blonde white broad, with fake tits and a bad dye job" Over and out.

Nedavno se jedna blogerica zalila na kolege s posla, i mogu samo rec da svugdje ima jedan specijalac da vam se penje po kicmenoj mozdini i piski po mozgu, trci po zivcima. Ima ona dobra stara: Vi koji ste popili svu pamet svijeta uzmite neki kurac da pregrizete, ne valja pit na prazan stomak. Izvinjavam se vase visocanstvo na psovci. Do sada sam promijenila 5 poslova, ovaj trenutni je sesti. Imam 23 godine. Ako sad zadrzite posao a pustite da se neko kenja po vama uvijek cete imati ulogu toalet papira koliko god dobar radnik bili, i koliko god se trudili. Msm da se jedino nisam potukla I nisam podmetnula nogu nekome namjerno a da sam brisala pod ljudima jesam jer ko god da me vidi dozivi me ko dusicu koju moze maltrerirati, prvo zbog metar i sumska jagoda visine, pa zbog bejbi fejsa, pa zbog sabura sta god se desavalo. Kad dignete glas ljudi su u cudu kao pa mi smo mislili... pa to sto ste vi MISLILI zabijte sebi u anus. Ha ya. Ne dajte se moje zene :) I zato slusam Maju Suput i plesem u gacama jer tako mi je doslo danas. Za dorucak sam imala cips, a vecerala eurokrem. Ako ja sebi ne ugodim, pa ko ce mi ugodit? Ako ne znam sebi, kome cu znati? Necu da budem ona stara nadrndana zena sto u tramvaju ruzi djecu a na pijac prepipka sav paradajz pa kaze necu ti ja ovo kupit mekano nesto, ona sto provjerava muza svakih pet minuta i cupa kosu kad nu se pojavi nepoznat broj na telefonu i pravi scene zbog toga. Doduse jednom sam napravila scenu jer se na slici sa plaze u njegovim naocalama vidi da ga je slikala neka djevojka. Sta ti je zensko… Ako mi se danas jedu kiflice, kiflice cu da pravim, ako mi se ruca u restoranu na kraju grada onda idem u restoran na kraju grada jer trudim se da ispunjavam zelje jer nekad prije nisam bila u mogucnosti a ne ocekujem od drugih da ih ispunjavaju. Jedna od malo lekcija koje me stari naucio je ta da ako ne mogu prisustit sebi kiflu, bolje da ostanem kuci nego da ocekujem da mi je neko drugi kupi. Znam kako je kad nemas, zato sam se trudila da napravim nesto, da imam, da mogu da se brinem o sebi, i ne dam da me neko uci kako da zivim, najela sam se govana za te 23 godine, sad hocu sebi da ugadjam.

Ono kad se isfeniras, pa samo gladis kosu i vrhove... Samo neka random zenska stvar. Prica mi bajke vec dvije godine. Tri puta smo zabrljali, hormoni i prica, desilo se, al nista ozbiljno. Kad nisam prva, nek nisam ni zadnja. Ne mogu da se ne zapitam kako se nije umorio da iznova pokusava, kako da neka druga nije naisla i popusila foru, kako meni nije dosadilo da slusam sve to. I vec u slijedecem momentu balimo po ljubavi i stidim se sebe. Nije lose, naprotiv, odlicno je, a koliko je ispravno to niko ne zna. Ponekad pozelim samo da ga nazovem, i da lupamo gluposti ali mi ne zovemo. Ponekad pozelim da ga vidim u 2 popodne ali mi se ne vidjamo u toku dana. Ponekad pozelim da ne zelim nista od toga, al kad se pojavi sav važan, siguran u sebe, u mene, u nas, u ono sto nikad necemo bit, pa nek sam druga, i nek sam posljednja. Sad kad konacno vidim da se umara od svega, ponekad pozelim da nikad nista nije bilo, zbog njeg. Ali ne mozes trckarati oko vatre da se ne oprzis, ma i ako se ne oprzis, dim ce peci oci... "Budis se i oblacis bijelu haljinu za novu godinu. I odlazis sa njim, odlazis s njim.. E da te bogdo ne volim" Pocela sam da sijedim, sa 23 godine. How cool is that?

Da li je moguće da se zaljubiš a već nekoga voliš? Dal je moguće da voliš dvoje ljudi istovremeno? "Možda nećeš verovati: i sa hotelima sam raskrstila sasvim neopaženo. Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku i postelje u sobama smeškaju se na isti glas. Svi se portiri na isti način brinu onako malo rođački kad im laku noć kažemo. Svi se portiri isto onako brinu, majke mi, kao da znaju za nas... Ja nisam za tobom bila onako obično gimnazijski zanesena. U meni je sve do tabana minirano... Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi nasmešim u ovu jesen, pomalo krišom, kroz suze, pomalo demodirano" Nego, Bukovski davno reče "Moguće je da sam polunormalan, da je sreća što sam uopšte živ." Muzika samo ispunjava prostor između zidova i misli. Kažem tek trećinu stvari koje mislim. Ostatak, i pored solidnog fonda riječi, fraza, i improvizacija, na različitim jezicima, ne umijem. "Dugo se borila, od svega se umorila", kaže Joksimović. Odnosno pjeva. U prvom pasažu Lorisove zgrade, onom do Željinog, postoji jedan mali dio mene. Od 15te (možda čak i ranije) pa nadalje: u desnom ćošku smo zapalile prve cigarete ikad, slimsice i uvijek bi morale da "završimo" čitavu kutiju, jer se doma nije moglo nositi, tu je pao prvi poljubac, tu sam prvi put pala na tipičnu šuplju i socijalu, nije mi bilo dobro 6 mjeseci poslije toga. Težak pad. Tu smo slušali prve nastupe uživo. Tu su se zidovi naslušali svega i svačega, i kad bi mogli pričati, vjerujem da bi otkrili samo ljepšu stranu priče. Edo tu radi i dan danas. Lijepo je vidjet nekog na pragu četrdesetih uvijek nasmijanog, uvijek raspoloženog, uvijek zaljubljenog, ko tačno zna kakvu kafu piješ i koliko šećera je dovoljno.Možda sam luda, al samo na sitnice obraćam pažnju. Jebeš krupne stvari. Jel' znaš da kad se amputira neki dio tijela, još uvijek se osjećaju bolovi? To su živci koji još postoje. Smiješno: čovjek ima bolove u nečemu čega više nema. Izvini što zaboravim na nečestitane datume. Izvini što zaboravim na loše ponašanje. Izvini što zaboravim koliko si znao biti grub. Izvini onda što uvijek ostavim vrata na pola otvorena. Izvini onda što sam slabija od tebe. Izvini što te ne krivim nizašto od toga. Učimo djevojke da zaziru, da se čine sebi manjima nego što jesu Učimo djevojke: Da mogu imati ambicije, ali ne previše njih. Trebalo bi da težite da budete uspješne, ali ne previše uspješne. U suprotnom ćete ugroziti muškarce. Zato što sam žensko, očekuje se da težim braku, očekuje se da pravim svoje životne izbore uvijek imajući na umu da je brak najvažniji izbor.. Brak može biti izvor radosti i ljubavi i međusobne podrške, ali zašto učimo djevojke da teže ka braku ako ne učimo momke tom istom? Mi podižemo djevojke da se međusobno vide kao konkurencija ali ne za posao ili bilo kakva dostignuća, već za pažnju muškaraca. Naučit ćeš, da stvarima koje su se desilo prekasno nije nikad ni bilo suđeno i naučit ćeš da ne možeš ništa čupat' iz korijena ako nema jaku stabljiku. "Naučit ćeš kako se korača naprijed bez da se okrećeš. Naučit ćeš koliko je pogrešno slat' poruku kad se grlo stegne. Volio bih da si sretna koliko stvarno zaslužuješ. I mogu ti reć' da mi fali da popričam s nekim a da me glava ne zaboli poslije razgovora. Naučit ćeš koji momenat je pravi za reć "dosta je!" Naučit ćeš kako ne treba da čuvaš ljude koji tebe ne čuvaju i naučit ćeš kad je vrijeme da se okreneš i odeš. Tu je negdje ta nota posebnosti, ispod trepavica, pod jagodicama prstiju k'o fin prah koji nikada ne spadne. Nema to svako, čuvaj što imaš. Znam ja da ti znaš sve o svemu, al' znanje te u jednom momentu ograniči, neznanje nikad. Razmisli o tome. Barem ja znam koliko te je teško voljeti. I barem si ti zaslužila da ti, k'o malo kome, poželim sve najbolje. Pazi mila, osamnaesti je danas, budi malo pametnije luđa no inače." I znaš onu našu: Tog' dana kada probudis se ti, ja cu dugo spavati. Molim te, ne budi me; dva put' se ne umire

Posao je isti, svaki dan, samo druge face i drugi ljudi, ali princip je isti, dobro došli ugodan boravak, hvala i prijatno. Ponekad se desi da dođe full zanimljiv gost, ali rijetko. Čajnizi ne pričaju engleski, vodič radi sve. Rusi se smatraju ljudima prvog reda, za njih je ovo nesiguran i grad i zemlja. Amerikanci su slatki al pomalo čudni. Italijani su teški ali dobroćudni, Francuzi si prestrogi i preozbiljni. Hrvati su komšije, s njima je sve lako. Srbi također pa smo s njima ko sa tetkom. Nijemci su strogo poslovni. Austrijanci također. Švicarci ne vole da ih se pegla. Englezi su vrh i oni su mi favoriti, šašavi su, slatki, vole da pričaju i da im se priča. Turci su specifični po svemu, sve znaju bolje od vas i prezahtjevni su. Arapi su priča za sebe. Naravno da je ovo generaliziranje al u većini slučajeva znate kako i s kim trebate postupiti. Znate ko će ostavit bakšiš čim mu ugledate čehru. Znate ko je zadovoljan čim vidi gdje je došao. Znate ko će tražit lososa koji je slušao klasičnu muziku čitav život, i rado ćete mu poslužiti sa najljubaznijom facom i najljubaznijim "bon apetit" dabogdaseugušili. Prijatelji više nisu prijatelji. Ili to nikad nisu ni bili. Nestanete na kratko, od njih 6 samo 1 ce se sjetit da nazove. Čovek moj se ljuti što ne zna moju životni priču. Odakle meni životna priča sa 23 godine. Šutim previše stvari, i to je istina, ali nikome ne pričam kako sam živjela, kako su se moji starci slagali i koliko je njihov odnos imao uticaja na moje odnose u ljubavi i životu, jel.. Oprostila bih mu prevaru velika srca kad bi me varao s nekom u koju se zaljubio do ušiju i zbog koje bi sve ostavio. Ljubav ne bira, isto kao i bolest. To bi mu halalila, ljubav halalim.

"Rat u Iraku košta skoro 3 milijarde dolara. Ja ne znam ni brojati do tog broja, ali znam da bi se tim novcem moglo, ako bi se htjelo, okončati opće siromaštvo koje bi onda okončalo terorizam. Kako to da imamo novca da ubijamo ali nemamo novca da hranimo ili liječimo? Fundamentalisti sada imaju milijarde dolara vrijedne privatne vojske. Jasno nam je da vode ima sve manje, ali golf tereni se zelene i bujaju, bazeni su puni vode za onih dvanaest ljudi koji se možda odluče pojaviti tu. Posebni ljudi usvajaju odabranu djecu u dalekim zemljama. Njihovi letovi tamo koštaju više nego što njihobi roditelji zarade ove godine. Zašto im naprosto ne daju te pare? Ropstvo se vratilo ili nikad nije ni nestalo? Šest milona mrtvih u Kongu ali nikada nisu bili na vijestima. I nemojte mi reći da to nema veze s bojom njihove kože. Bogati samo postavljaju još bolja super-blindirana vrata na svoje privatne savršene gradove. Svako ima „koristi“, organiziraju lude partije s puno poklona tako da se bogati ljudi osjećaju dobro zbog davanja malih komadića svojeg velikog bogatstva. Ali niko zapravo ne želi ništa promijeniti. Ako to stvarno želiš onda od nečeg moraš odustati. A oni koji imaju - neće, ko će to onda biti? I to je komplicirano tako da pišu čekove, i nastavljaju raditi po starom. Prodaju promjenu, prave profit na revoluciji. Korporacije ionako posjeduju sve. Želim da te dotaknem u stvarnosti, ne želim da te nađem na You Tubeu, želim da s tobom prošetam po planinama a ne da mi budeš prijatelj na Facebooku. Daj mi jednu stvar u koju mogu vjerovati a da nije neko markirano ime. Usamljena sam. Uplašena sam. Djevojčice mlađe od mene oralno zadovoljavaju muškarce u svlačionicama, a ne znaju čak ni da se to zove seks. Samo žele biti popularne i zaraditi poštovanje. Većina djevojaka u mojoj dobi koristi kontracepcijske pilule, ili ne izlazi iz kreveta, ili se prejeda ili se izgladnjuje ili operira nos ili ugrađuje implante ili ih vadi, ili se njima hvali ili ih pokriva ili žude da se probude prirodno lijepe, da budu žive. Da budu ozbiljne. Da bude vjerodostojne .Da razmisle čak da nekog vole. Kada smo već osuđene na propast, recite mi vi kako biti djevojka danas? Ja kažem pričajmo o tome, borimo se protiv toga, ispravljajmo to. Ne postoji ništa za što se možemo držati, ako je to već nestalo. Odvratno je ali istinito. Tu smo samo ti i samo ja."

Mogu samo da kažem da sam se poslije svih onih diploma, ljudi, ljubavi lomljenja, klecanja i leptirica, drama, daljina, kilometara, prijatelja, pijanki, društva i (ne)zgoda, svađa, rasprava, suza i pojebanih živaca, našla u sobi, u životu, sa čovjekom kojeg neizmjerno volim, osrednje plaćena za svoj posao i rad, malo mentalo zakržljala ali ljubav to radi - zaglupljuje. Kad je dobro - dobro je. I uživaj! Kad je loše jebiga loše je ali proći će, a pravljenje atomske fizike od problema je uzaludno i beskorisno. Ako već treba nešto da se uradi to je da se pokreneš. Da. Da ustaneš. Radiš. Nevjerovatno je lijep osjećaj kad nešto napraviš, stvoriš sa svojih 10 prstiju. Kad kročite iz zone komfora vidjet ćete da i nije bila baš tako komfrona. Zahvalit ću prijatelju, koji više nije prijatelj, na ponavljanju fraze "izađi iz sigurne zone".

Radi me radi, radi me, radi... to što vraćaš se sad poslije oluje... Zašto ne vratiš se tamo gdje si sretniji?

Bili tako neki gosti, napusili citav stan i reko ajde da malo otvorim da izadje dim i onaj smrad... Sad stan smrdi na smog. Covjece pa vec mjesec dana smo bez ciste have?!

Citam favorite. Spominje se ljepota kroz dosta postova; fizicka privlacnost; tatini sinovi kceri i kerovi; novac; zivci; dupli standardi; nepravda. Pa eto... Tesko sta vise da me moze i iznervirat i iznenadit. Citam neki dan na Nekom portalu kako se Neka Svetska Lepotica naljutila jer su joj fotosopirali guzicu, smanjili je, a ona jadna svakako ima 20 kila s krevetom. Kaze digla frku da se povuce ta slika iz medija a da se objavi neretusirana. Otkrila sestra toplu vodu. Nismo znali da je fotosop. Inace mi fotosop samo smeta kad narucujem kozmetiku kataloski pa ti narucis jedno a dodje ti trece. Mislim, moraju ljudi nekako hljeb da zarade, pa makar slikavale guzove i retusirale celulit. Svaka ga ima i svaka bi ga rado isfotosopirala. Dalje me nervira moj direktor koji na moje prijedloge odgovara sa "sta vi znate". Jedina sam skolovana za posao koji obavljam... Nekako... Ne znam sta da kazem a da ne ispadne da se pravim pametna. Svi moji prijedlozi ipak budu usvojeni od strane nekog ko je iznad direktora. #mozemisvezatpertle. A zene ce da budu ipak samo zene. Nafrakane, dotjerane, mirisljive. I ne znam odakle vise potreba za tim bitch mode on trendovima i tolikom potrebom za jednakoscu ali onom totalnom. Brate, ja necu da radim muske poslove i da teglim fizicki i da se lomim. Ne pada mi na pamet. Ocu da dodjem s posla, skuham, dignem noge i lakiram nokte. I kad budem htjela djecu necu sama da odgajam i da samo meni jedu zivce. I da se kidam kako cu sve sama. Mogu ali ne zelim. Sto vam treba da rintate ko crnci zbog neke ravnopravnosti koja je ionako ublehaske prirode? Rekla jedna teta davno da joj ne smeta da zivi u muskom svijetu dokle god moze da se osjeca ko zena u istom. Zene budite mudre. Biti krava, kucka, stoka u bezobraznica ne znaci da ste pametne, vec neodgojene. Zato budite mudre.

Sve je po starom. Vise ne letim. A gdje i da padnem?

Čitam novosti. Na naslovnicama su dječak koji je vozio od Sarajeva do Šija, sam, prošao naplatnu kućicu bez problema, i uredno parkirao auto pored puta kada je ostao bez goriva. Bez prekršaja, bez problema. U jednu ruku mi je fascinatno. U drugu ruku, đe mu je mater bila?! Također, na naslovnici su djevojčice iz Žepča koje su nestale pa su se opet pronašle, pa sastale, pa đavo ga nosio. Jel to ne mogu u svojoj državi da kupe kartu, odu u Sarajevo i prošetaju malo Titovom? Mater im valjda nije znala đe su. Hajd' nek su žive i zdrave eto. Uglavnom, nek je živa glava. Između ostalog tu si i neke političke novosti, raznorazni ministri, klubovi naroda ovog i onog, parlamentarci, kravate, domovi naroda i tako dalje... A tu je i Bosanska Otoka i neutralizacija i uništavanje neeksplodirane avionske bombe. Grade se bedemi, evakuiše se stanovništvo, presica je tu, naravno. A tu je i naše širokoumno građanstvo koje se pita čemu tolika pompa i bedemi i evakuacije k'o da je atomska. Drago moje građanstvo, ja bih isto imala nešto da kažem. Moj babo je deminer od kad ja znam za sebe. Plate su dobre, ruku na srce, firma je državna. Uvijek se to pita prvo. Nikako dal' je čovjek pod stresom. Jel ga strah da ode na posao. Od malih nogu slušam priče ovaj odletio u zrak ovdje, djeca odletjela u zrak ondje, jedni hodali gdje nisu smjeli, drugi čuvali ovce. Sjećam se također kada su dva dječaka negdje u TK nagazila na đavola. Baš djeca. Skupljali grančice u šumi. Roditelji ih jedva hranili. A imali samo njih dvojicu. Imali. Također se sjećam jednog od babinih bliskih kolega koji je, također, poginuo nekako poslije rata dok su čistili tunel. Babo je sada pred penziju, ne radi više taj posao, sad je na malo boljoj funciji. Imam i starijeg brata. Magistar čisti mine. Jedan je od onih u Bosanskoj Otoci. Čudi se raja, što se diže pompa pa nije atomska. Pa nije atomska. Al jeste moja krv, i taman da je naobičniji tromblon, a nije, molim Boga da ga sačuva, i njega i njegove kolege, i zivkam ga čitav jebeni dan da vidim dokle napreduju. Rade večeras do pola 11. Živim s tim tenzijama, s istim strahom skoro čitav život: Kad će i hoće li se vratiti kući čitavi, ili u komadima. Živi ili ću učit fatihe do kraja života. Vi kažete nije atomska bomba, ja kažem dao vam Bog da svaki dan strepite dal ćete oca i brata dočekat živog da se vrate kući.

Pročitah stari blog u sekundi. Inače, kad mi je dosadno na poslu, blogerišem se. Mnogi me se od vas i ne sjećaju. Doduše, i ograničena je publika za stare postove. Fascinantno mi je bilo kolikom dozom pesimizma i negativne energije sam bila nastrojena. I onda sam se zaljubila u lika koji je bio isto tako sjeban, al se nije ložio toliko na mene koliko sam ja njeg pa sam ga poslije poslala di ne treba zbog toga. Eno sad voda neku polovnjaču. I treba. I zaglupila sam od 2011 mogu vam reć. Podobro sam zaglupila. I postala sam neozbiljnija u ove 4 godine. Sve mi je šega. Šega mi je bilo ostavit i tipa s kojim sam već dugo zbog jednog koji živi jako jako daleko. Onako, iz zajebancije.Ja nekad samu sebe da ovako gledam sa strane rekla bih "Vidi glupače". Al ozbiljno. Došla sam do te grane da više ne znam dvije smislene rečenice da sastavim.

Naucite djecu da ne mrze. Nista drugo. Danas je tako tako malo dobrih ljudi. Kako vrijeme prolazi ja ne znam dal u mom zivotu postoje dusevno dobri, psihicki stablini, finansijki siti ljudi. Ne mislim na gospare, vec na ljude koji nisu gladni svega. Gladne oci ce samo prasina da nahrani. Skupe se zene ujutru, na poslu, uz kafu pa po dva sata tabire onu cetvrtu koja nije tu. Pojede me to. Poslije se kontam sta li o meni pricaju kad odem do hale... Stari nam nikad nije dao da ogovaramo ljude, ostalo mi od malena da i kad mi sta zasmeta pregrizem jezik. Ne znam... Meni je to u jednu ruku fascinantno, u drugu mi se gadi. A znaju i muskarci da opletu, iiih. Samo su zene pokvarenije, podmuklije, nek prica ko sta hoce. Eto ja ne znam kad je musko musku bacilo sihire. Ako iko od vas zna da mi kaze, molim vas. Kako odrastam sve mi se vise gade zene i zensko drustvo. I ja sam zensko... Boze me sacuvaj.

Sta bi, kad bi mogli, rekli djetetu koje ste bili?
Moja generacija je dugo uživala u djetinjstvu, sad imam 20 i kusur. Ne mogu se nazvat odraslom osobom u potpunosti, mada smatram da nisam ni balavica. Sad, nije mi jasno zašto se danas curice toliko trude da izgledaju starije? Kazaljke na satu idu samo u jednom pravcu. Čemu ta žurba?

Sinoć sjedim sa komšinicom, maturant je. Žali mi se na momka s kojim je bila. Zaljubila se. On nije prebolio bivšu, s kojom je bio 3 godine. Sve bi ja to razumjela da on nema 16 godina.

Možda griješim? Ne znam. Nisam pametna. Nije mi prirodno. Nije mi normalno.

Da li bi dijete koje ste bili, bili zadovoljni osobom kakva ste sada?

Što se mene lično tiče, s nekim ljudima ne bih pokušavala da budem fina, slala bi ih tačno tamo gdje su bili samo jednom, makar to značilo i da sam i nekulturna i bezobrana. Više bi se borila za sebe, dizala bi glas češće kad mi nešto ne bi bilo po volji. Radila bi sve što mi se sviđa. U obzir bi samo uzimala mišljenje roditelja i najbolje drugarice.
Samo to. Bila bi glasnija. Bila bi čvršća.

Život ti ne pazi na lice, i na obraz i ne gleda u njeg, već ga pljuje.

"Na vrata pozvonis i bocu osmijeha mi doneseš. I u ruci cipele.
Uvijek tačno, k'o po kalendari..."

Sve je sjebano. Sto vise pokusavas da shvatis zasto je sve sjebano, postajes sjebaniji. Tako.

Listam nase svakodnevne slike. Nije sjebano. Slatkasto-odvratno je. Na jednoj plazimo jezicima, na drugoj smo ful nasmijani i zaljubljeni, tamo oko pete vec ima "smaras me" facu.
Postali smo dosadni nakon godinu dana. Tako jednolicno, svakodnevni, uljuljani u ljubav. Jedino sto mogu nakon svega da kazem je samo da je, za nekog poput mene, svakodnevna, obicno prosjecna ljubav jako dosadna. Ne daje mi inspiraciju, ne crpi snagu.

Nikad nisam imala leptirice. Nisu mi klecala koljena. Nisu mi se znojili dlanovi.
Nikad. Tokom 365 dana. Ne znam da objasnim zasto.

Voljela bih jos jednom da klonem kad vidim nekog. Da zaboravim da disem i da stojim sa obje noge na zemlji. Voljela bih, stvarno, prije no kazem ono sudbonosno "da", i preselim se u happily ever after pricu.
Eto.

Neke ljude nikad ne preživiš.

Ali se praviš lud

I niko ne provali da to što je ostalo od tebe nisi ti.

Pisao mi se, stvarno jeste. I imam toliko toga sto bih mogla da ispricam, al fali mi rijeci. Zvuci djecije, isprano. Slušam Nedine stare pjesme. Ovo je tako ponavljajuce.

Znas kako su uvijek govorili: Prvo te stigne ono cega se najvise bojis. Sastavilo me, sve od jednom, polomilo svaku kost. Ko bi rekao da cu ja sjediti pored nekog momcica i plakati, zaboga. Ko je jos mene vidio da placem. Usrala si jedan hepi end, onako iz radoznalosti. Ok. Bila si mlada, premlada. Zaboljela te neka stvar. Drugi si usrala (da oproste ovi sto citaju), jer nisi znala sta ces od muke i od bijesa. Al nisi znala da muka i bijes brzo popuste. Ljubav grize jace, dublje, ne pusta tek tako. Ko kakva zvjer. Nisi znala ni sta je ljubav. Vjerovatno ovo prevrtanje po krevetu poslije tacno dvije godine i pitanja gdje je sta je. Ne zelis da znas, al svakako neces ni dobiti odgovor. Lomi se. Kriva si. Treci put si se najela... iz hira. doslo ti. Nisi ima dvije godine lomila prste i plakala u jastuke da niko ne cuje. Fali to covjeku, jel da? Tebi pogotovo. Ne mozes bez drame. Epsi brutaliti? Kako je bilo? Nije ti bilo dovoljno fatalno sto ostavljas covjeka koji te voli? Pa kad ti nije dao da odes, ti si ga prevarila? Jednom, dva, tri, ne znam koliko, puta. Bilo bi fatalno da te uhvatio. Napravio bi humus od tebe. sve zbog ljubavi. Fatalne naravno. Ispod toga ne prihvatas. Sad si i svalera razduzila.. Ne treba tebi ni sex ni pare ni paznja ni pizdarije. Tebi treba udarat u zicu 24 sata, dok te ne umori. Kad te umori. Bit ces idealna.

Karma je kucka. Karma je kurva. Udari te tamo gdje te najviše boli. Zavide ti s kim si, kakva si, kako te voli, pazi, poštuje, ti imaš nešto sa strane. Vidiš da to ne treba tako, pa odlučiš da stvarno budeš divna. I jesi. A onda nađeš poruke na telefonu, zahvaljujući onom đavolu što ti ne da da sjediš mirna. I popizdiš. Od kud mu pravo? A gdje je tebi bilo pravo i dozvola? Nisi je imala. Nisi tražila. Samo se desilo. "Nije tebi lako curice, jedan tako lijep, a drugi zgodan, a?" Davno ti je rečeno da Grand ne valjaa. Sad pjevaj Zanu: "Mala, o baš si glupa ispala"

Zivjela sam onako kako sam najbolje znala. Imala jednog za kuci, za oko kuce, za grad, za krevet, za djecu.. I jednog samo za sebe. Losa sam osoba?
A sta se to danas dobro moze i sresti, i traziti?
Izvij ledja, dodirni vrat jagodicama prstiju, pogledaj preko ramena, kad ti da znak, uzmi torbicu, kreni prema vratima, cekaj ga u autu. Smiji se pomalo oholo, pomalo naivno. Znas li sta si se mogla da uradis sa sobom, a sta si uradila?

Sutra ujutru ces da budes divna djevojka, svi ce da pricaju kako mu se posrecilo, kako ces da budes divna zena, ma jebote, zena majka kraljica!
A gdje si, ma s kim si sinoc bila? Niko ne za. I nece nikad ni saznati. Haha. Da umres.

Umrla si ti davno, znas li?

Zavrsim dan velikom soljicom kafe i preslusavanjem sebe same. Nema nista gore od neizivljenog insana koji vec pocinje da zrije i da razlikuje dobro i lose, insana koji voli jednog covjeka, a leti na tri strane jer se boji da ce propustiti nesto. Stavi Bog na ledja svasta, al nikad preko onog za sta zna da ne mozes podnijet; tjesim se. Zivim u mrtvoj tisini, radim sa pozitivnim ljudima. Doslo je do granice da mi se ne ide u kucu gdje niko ni s kim ne prica, nego mi se ostaje na poslu, da skrenem misli, da se smijem, da se ne opterecujem pitanjima na koje cu jednom morati dobit a i dati odgovor. Ni jedan mi nije smislen, nije logican. Bojim se da ostanem i bez onog sto me voli, bojim se pogledat u lice onog sto mi je disalo za vratom protekle 3 godine i nije mi dalo da spavam, da jedem, da funkcionisem. Ne znam dal' je ljubav, ili strah od samoce. Znam da se bojim i jednog i drugog, pa prihvatim onu knedlu koju je lakse progutat, jebiga, zivjet se mora pod bilo kakvim uslovima. Disat moras, ustat sutra u 6 moras, nisi navikla da ti se servira na tacnu i da samo pokupis. Boli me dusa. Poslije svega samo to mogu da kazem. Boli me ono sto radim nekome sve zbog svoje neizivljenosti, al nikad toliko da prestanem. Ne svetim se nikome. Bilo bi mi vise zao ustat sutra i pitat se zasto nisam uradila nesto, nego povrijediti. Jebi mu mater. Na jednom plakatu blizu radnje pise " ja cu odluciti s koliko grijeha mogu da zivim"... valjda jes'. Ko ce mu ga znat'. Nek' mi Bog oprosti, ja se mirim sa svojim pogresnim odlukama k'o da su najispravnije na svijetu.

Bilo je nekad.. 2008? Nekad davno? Pogledi preko ramena, traženje očima po punom holu, bio je neki prednovogodisnji maskembal, bili smo svježi srednjoskolci a činilo se da smo odrasli, puni sebe. Sad mi samo prsti mirišu na tvoju kosu. Hoću da te zagrlim da kosti pucaju. Ne smijem. Ne smiješ. Ima ljudi okolo, vidjet će neko. Hoću da me opet ljubiš kroz smijeh i da ti naslonim glavu na vrat, i smijem se k'o dijete. Nemaš ti pojma kako je teško, sjedit pored tebe s tolikim ljudima, i ne moći ni zagrliti ni prići. Ne moći ništa. A tako mi fališ dok sjediš pored mene. To su godine, znaš, odrastali smo, i mijenjali se, i sve se mijenjalo, al' ostali smo mi. Ostalo je to što se volimo, bez pomena o tome. Tako pomirljivo se volimo svako za sebe, na dva različita kraja kontinenta.

Skini mi ovu godinu sa ledja, skini neki dobar film, daj neku dekicu, i sjedi tu. Tu si najsretniji. Nema veze sto sam ja rastrzana. Ima nesto u zenskim genima da sve stavljaju na svoj teret. Sto bi Cola rek'o "Sačuvaj me, Bože, onog ludila i strasti; sam se nikad neću spasti" Ljubav je ljubav i tu i tamo i ovdje. I da mi kažeš da sam uvijek tvoja mala curica i kad nismo skupa, i kad nismo najbolji, i da mi ne daš da plačem jer sam jaka, i nije u mom fazonu. A nema ni razloga da rasipam suze. Čuvat ću ih za januar. Za ispraćaj na neki novi let, i za one kilometre. Kažeš "nešto te muči sunce moje". Al ne pitaš dok sama ne kažem. Muči me dal će ikad svaut' taj dan da ti ostaneš kod mene i da ne ideš više nigdje, da ne moramo planirati sve mjesec dana unaprijed, i da samo budeš tu. Zato skini mi šminku, i pokvari frizuru, i smijat ću ti se k'o klinka na sve gluposti. Mnogo si falio.

Al' iskljucivo samo sebi samoj. Jer sam nezahvalno djubre.

Tacka. Kraj.

Pričala bih ti ja o svemu tome, al stid me u ogledalo da se pogledam kad se sjetim u šta se uvaljujem. Znam ja da ti mene razumiješ, i da nema osuda, al ne razumijem ja samu sebe otkud tolika želja i potreba da tražimo pogaču preko hljeba. It's cool dude, svi to rade, varaju, znaš. Jebiga, omakne se jednom, dva puta.. Ali', znaš.. Ja to ne radim, inače. Ne razumijem nas. Sretni smo u vezama, dobro on nije, ja jesam, poprilično. I hoćemo nešto treće. Ima fin naziv za žene koje švrljaju okolo. Ima boga mi. Ali..

Dobro bi bilo da se brisu sjecanja ponekad na neke stvari da ne sanjas ljude, i ne dumas dok prolazis pored nekih izloga, stanica i kafica, i ne postavljas sebi neizmjerno glupa pitanja koja nikad nemaju odgovore samo se nakupljaju u glavi ko prasina po namjestaju i stvaraju prljavu muku. Al zivot nije lijep. Lijepo je samo cuti kad mi kaze da ce mi ledja okrenuti samo dok budemo spavali da mi ne smeta, a dok ne zaspim, drzat ce me u zagrljaju i pricat sa mnom. Tek sad vidim koliko me nisi volio... Tek sad na tako malim banalnim sitnicama. Nikad me nisi probudio ujutru kad krenes na posao samo da bi mi cuo glas, makar samo govorila" mmhm" dok mi pricas da je guzva u saobracaju i pitas da li sam se naspavala. Nikad mi nisi dosao sa kutijom neceg sto volim eto onako, jer imam pms i jedu mi se govna. A ti ih doneses jer znas da sam tad luda i nepodnosljiva. I nikad me ljutu nisi pitao volim li te jos uvijek. I nisi nikad bio tu na nacin na koji on to zna. I ne znas me stisnuti na sred' ulice. Bila sam ti Najljepsa Moja na koju nisi znao da se naljutis i kad ti se posere u svaki ceif al tek sad vidim koliko me nisi volio i koliko me nisi cuvao, i koliko ti nisam bila bitna. Bila sam ti Najljepsa. A to je za Gospodina u Odjelu bilo jedino vazno. Da sam lijepa. On me voli zbog hiljadu i jedne sitnice. Zato ne mogu da objasnim sebi zasto sam za tebe bila toliko vezana ko da si mi bio prvi i zadnji, a on je tako prirodnu tu i tako nam je prelijepo, al nije tako jako i tako intenzivno kako je bilo s tobom.. Valjda ni jedna ljubav nije ista. Da si me pitao poslije dva dana da uzmem tvoje prezime i da imamo krdo djecice i da odemo daleko rekla bih da hocu bez razmisljanja. S njim ne bih mogla nikad. A ljepse mi je. I sve mi je. Samo dusa nije na mjestu. Ubjedila sam sebe da sam sretna. Samo sto s vremena na vrijeme isplacem dosta toga tvog u sebi.

U početku je bilo šokatno, poslije izazov, kasnije čisti užitak, a iz takve priče neko izađe nasmijan jer je dobio šta je htio, a neko završi najeban jer je u glavi stvarao film, a nije vidio dalje od nosa. Nisam voljela etikete, al znalo se uvijek ko je kome ko, prijatelj je bio prijatelj i nikad više od toga, bivši je bio bivši. Ekipe se ne mijenjaju, nit postoje transferi. Ne igramo se. Nema publike, nema bodrenja. Ostali smo sami. Previše sam dobra da bi nekome bila escape zabava iz dosadne veze. Imam previše dobru vezu da bi je zgazila zbog nekog ko je dobar samo kad nema nikoga oko nas. Kaže poštuje, kaže cijeni, kaže jedna sam od sto i treba da se bore za mene. Hvala. Kažem pička si koja je zaglavila pet godina u nečemu iz čeg nema snage da se izvuče, i guta knedle, i smije se, i svima ugađa osim sebi. Ja bih ti pomogla, ja bih znala i tačno kako. Ali ne želim. Za savjest svoju, i njenu sreću, ne želim. Kad bi došlo do toga da mog čovjeka neko krade onda kad ja nisam tu, ne bi niko mislio na mene. Al' meni je bitno da mirno spavam. Nije rekao ni riječ. U redu je. I šutnja je odgovor. Hvala ti, dugogodišnji Prijatelju.

Sebe sad upoznajem. Pogledaj, nisam vise ponosna sto sam rekla kraj.

Nikad nisam razumjela kako ljudi tako dugo mogu da kamufliraju osjecaje. Shvatam kada se jednostavno razidjete i stavite tacku na vezu. Znam kako je kad se grizes i razbijas glavu pitanjima na koje ta osoba ima odgovor, ali niste u kontaktu. Ne zelis da pitas. Ne razumijem kako mozes da sutis o emocijama godinu dana, kako mozes svaki dan iznova da me gledas, da pricamo o svojim vezama, vezicama, zivotu, vremenu, porodici, prijateljima, i da mi ne kazes da osjecas nesto sve dok ne bude prekasno. Ustvari, uopste mi nije jasno kako mozes da razmisljas o meni, pored te osobe s kojom si toliko godina dijelio apsolutno sve? Ne zelis da mi kazes kada je sve pocelo. Kazes odavno.. Tako mi te zao. Zao mi je sto si slab. Zao mi je sto ti je svako bitniji nego si ti sam sebi. Zao mi je sto nikad ne mislis na sebe, vec samo kako se drugi osjecaju. Zao mi je sto si tuzan zbog mene, zbog sebe, zbog nje. Tek sad mi je jasno zasto si se uvijek brinuo da ne popijem previse, da kuci odem na vrijeme, da se osjecam dobro dok sam sama sa tvojim drustvom, da mi nikad nije hladno, neugodno, neudobno.. Uvijek sam vjerovala da imam status mladje sestre i tako sam se i osjecala... A ti mi kazes da bi se potrudio da smo zajedno da nismo oboje u vezi! Kazes pobrala sam mnogo simpatija kod tebe. Pricas, i ne slusam te, ne mogu da vjerujem da od toliko bliskih prijatelja bas ti primjecujes svaku sitnicu, svaku i najmanju promjenu raspolozenja, svaki pokret, rijec, izjavu... Kazes zelja sam mnogih muskaraca u mnogocemu a da nisam ni svjesna. Kazes prosla sam na svakom tvom testu, pitanju... Zelim da budem malo sama. Napusti sto i ostavi vrata otvorena. Treba mi zraka. Treba mi snage da prgrizem i cinjenicu da nisi samo moj, vec i Njegov prijatelj. Treba mi snage da ne placem, a rado bih. Gledala sam te k'o brata, i sve vrijeme sam bila u krivo. Osjecam se pomalo izigranom i pomalo prevarenom. Ostavi i cigarete kad krenes. Ostavi sve. Samo ti idi.

Kluni se oženio. Parada u Beogradu. A ja radim nedjeljom. Pa gdje to ima da ja radim nedjeljom? Na fejsu bombarduju Klunijem. Povalio šta je stigao i sad je oženjen. Oh, fuck. Genijalno. Nije me to začudilo, već sama činjenica da poslije tolikih žena nije na kraju odlučio preći na muškarce. Pa da pokrene beogradski gej prajd. Prizn'o drug da je zaljubljen. Imal' iko, iko, ikoo ko se ne bi igrao sa mojim živcima ovih par mjeseci unazad? Iko? Miran? Mi drugi smo svet. Al ljubav ista je zar' ne?

Miso Kovac je ubio buducnost svojom 'ostala si uvijek ista'. Spakovali smo proslost one foldere 'ne otvarati'. Ipak se otvore, ponekad, krisom. Za jednu ljubav, druga nije zamjena. Ne mozes nedostatak jednih ruku nadomjestiti tudjim zagrljajem. Ipak, nije ni to tudje. Moje je. Ovo hladno vrijeme, s naznakama nekakvog jos hladnijeg sunca me podsjeca na Dadu i na onih ludih 10 dana jurcanja po gradu, setnje glavnom u ponoc i zamagljenih prozora u stanu, autu... Nedostaje mi al onako jaranski, da se siti ispricamo o dejtovima, vezama i onda se mazimo ko da smo zajedno 10 godina. Odgovaralo mi je to sto nismo imali nikakvu buducnost i sto je sve ferceralo savrseno. Bojim se obaveze. Bojim se one prave veze, onog lijepljenja za jednu osobu i svega sto ide uz to, i necu to sad. Necu to nikako sad. Mada mi je jako lijepo u sadasnjoj vezi, sinoc je gospodin Peder opet dosao. Koljena su mi klecala, ruke takodjer. Ispala mi je flasicaa vode na pult, nisam znala da saberem tri broja.. na sta je njegov komentar bio "polako, ne ujedam". Ali ujedi me molim te da znam kakav je osjecaj :) Kupio je cokoladu. I otisao. I dosao opet veceras.. Onaj moj pizdi, prijeti... Ja sam tu kucka, znaaaam. Ceka me balet u petak. Tako mi treba da se opustim ko covjek.

Taman kad mislis da gubis partiju i sve sto imas, zivot malo promijesa karte. Isto vazi i za situacije kad mislis da pobjedjujes. Dodje ti ga isto na koncu. Na igli ti je ipak sve super i sve gotiva. Doduse, na iglu jos nisam presla. Jos uvijek se samo dimi. Shvatila sam da je bolji osjecaj kad uradis nesto, pa makar se i zajebalo, znas da si uradiom od onog kad se pitas sta bi bilo kad bi bilo. Takodjer, vodjena tom istom praksom pozvat cu Nekog na kafu, sok, caj limunadu, ili nesto zesce. Mislim na pice naravno. Sta drugo nego to. Vise volim da ja kontrolisem situaciju nego situacija mene. Nisam control freak, samo volim imat konce u svojim rukama. sto se tice konaca, vezanja i ostalih niti, u vezi mi je super. Ne vidjamo se, ponekad si posaljemo poruku i ne dosadujemo si puno. Fin decko. Ima lijepe oci. Skontah da imam fetis na krupne, lijepe oci, u boji, nazovimo to tako. Ljudi sa smedjim ocima su mi nekako bezlicni, statijaznam. Halalite mi vi smedjooko, al sta cu... Danas mi je samo falio u momentu kad sam otvarala teglu.. kako pisljivo pateticno. Uvijek je volio te neke sitnice koje bi mogao raditi za mene da smo recimo zajedno. Kad kazem zajedno, mislim na momenat kad smo u istoj prostoriji, ne zajedno sami u razlicitim drzavama... Drzao se tih nekih manira, svakodnevne romantike. Dorucak u krevet i ta jako zatvorena tegla su mi ostali u sjecanju.. uglavnom, otvorih ja sama svoju teglu i prosuh onu vodu po sebi i po stolu i jebiga, ne znam. Fale mi te price do 5 ujutru, i pored toga sto mi je ovaj mali pravo drag, moje ime zvuci tako obicno kad ga izgovori, i svejedno mi je dal cemo se i cut i vidjet taj dan i tako.. Nije da je los. Previse je dobar za ovo sve. Subota je rezervisana za izlazak, i ne zelim da dodjem kuci prije 6 ujutru, iako cemo bit sa Nasim prijateljima, s njima se osjecaj najopustenije. On je mene pustio. Barem se trudi. Ja njega ne znam kako cu.

Nostalgijom ugusena, poslala poruku. I to ne samo nostalgijom, vec i samim druzenjem s nasim prijateljima, i njihovom pricom k'o da smo jos uvijek zajedno... Ponasaju se kao da se jos uvijek volimo i da je u pitanju samo mala nesuglasica. Pitam kako je, kazu pa nazovi svog covjeka, vidi je li ziv. Prica da nisi htjela da budete zajedno... prica... Ne znam nisam pametna cim sam poslala poruku. Odgovorio je. A bolje da nije.. Imam momka. U vezi sam. Nazove sto puta dnevno da vidi kako sam, sta radim, itd itd. Kaze moje je samo da budem fina. I lijepa. Sve ostalo je kaze, njegova briga. U pola 9 mi u radnju ulazi onaj Peder sto nije odgovorio na poruku. Zivi minimum pola sata voznje od mjesta gdje radim. Kaze dosao po cigare. Nema ih nigdje drugo. Ima cigara, nema mene, isto kao sto nema nejgovih m.... No, dobro. I kad smo vec "upali" u neki razgovor, flert, suplju, nazovi kako hoces, skontam da sam u vezi. Uopste se ne osjecam tako. Uopste ne razmisljam o njemu. Ne znam kako sam se dovela u takvu situaciju da mi nije ni do njega, ni do raskida, ni do povlacenja price da je mene ustvari za sve to boleo k...., nego, kad sve ovo ovako citam, vidim da jednog volim, drugi mi se svidja, a sa trecim sam, samo Bog zna kako, zavrsila u vezi. Da nisam pri zdravoj pameti, to svi znamo odavno. Al' da sam ovoliko odvaljena, to mi je fascinantno. Zivot je ono sto vam se desava dok vi pravite planove za zivot.. Rek'o neki ciko davno. Enivej... Vodjena zenskom intuicijom, feminizmom i jednakoscu, kako ja to najbolje znam, ispast cu skot i nevidjena kucka, i zvat' cu gospon "pedera" na pice, dva, mozda neku setnju, eventualno hardcore mazenje poslije dejta. Kucka sam. Zensko sam. Da vidimo gdje cu zavrsit. Zivo me interesuje. Dosta sam bila fina, jel..

Htjela sam, nostalgijom ugusena, da posaljem poruku, medjutim fejsbuk ne radi. Ne znam koji broj od svih 5 mu je sad u funkciji.. Kako si samo, zeno, popucala po savovima, nije normalno. Visim po citav dan na telefonu sa tipom kojeg poznajem onako povrsno, i ne znam kako da to prekinem. Mislim, znam kako, ali nemam volje ni da prekinem, ni da mu obecavam neke love shit gluposti, i da obecam da cu bit divna djevojka i prijateljica. Maloprije dolazio onaj peder sto nije odgovorio na poruku. Sav se pogubio. Mnogo odvratna znam bit kad ne dobijem sta hocu. Saznala sam cak i koje tablete protiv prehlade pije, kad je slobodan, od kad do kad radi, koliko je danas radio, kad ce na godisnji i rekao bi mi sigurno i imena svojih roditelja, komsijine djece i njihovih roditelja, ali naravno nikako zasto nije odgovorio na jebenu poruku. I to sve sa "hej pa gdje si ti? Ne vidjam te, kako si mi? Sta ima? i ti prehladjena?". Udje s kezom od uha do uha ko da je vidio bogorodicu. Jebo mater kolike zene frajeri znaju da budu. Ajde da on mene iskulira, da uzme po sta je i dosao i da hladno izadje iz radnje, vec prica, pa prica, pa pita, pa prica, pa stane, k'o reko bi nesto, pa se vrati, pa drhti, pa zapali, pa se pozdravi 16 puta... PA BRATE, HOCEMO LI DANAS?!

Zatvori oci zelenooka, nocas opet igra stari film. Ti si ta glavna uloga. A ja? Ja ne postojim mene nema. I neka bude sto biti mora al bez suza i velikih rijeci. Predugo gledah u sunce kao da to ne zna opeci. Nemam ja... Nemam ja nista. Bas nista. Diplomu srednje. Bruku certifikata i zahvalnica od ustanova, organizacija i ljudi koji me ne znaju. Nemam. Nista i nikog osim sebe. Imam posao. Fin. Pristojna primanja koja spickam za 5 dana. Imam jednu prijateljicu. I bruku drugova i drugarica. Imam... mislim da je to sve. I imam nekog ko me zove svojom. A zaklela sam se da necu bit nicija poslije Nekog. Barem toliko dok ne zaboravim. Kaplje sa krovova stara nostalgija. Danas sam sjedila u onom kaficu. Nasem. Na onom istom mjestu. Na isti datum. Drzao me za ruku dok smo sjedili i dugo mi pricao o nama, o sebi. On sad ima karijeru pred sobom, i status najboljeg studenta generacije. Profesor doktor. Kaze da sam ona Prava. Drugi put sam mu naslonjena na grudi slusala kako mu srce jako lupa. Ti dani su bili opis srece. Sinoc sam bila na trecem dejtu s momkom kojeg sam upoznala nedavno, nisam prestajala da se smijem, i tisina nije bila neugodna kad smo istrosili sve teme. Ali ne mogu. Ne mogu... Nisam mogla ni da ga poljubim na kraju veceri. Nije se naljutio. Razumije, kaze, da mi treba vremena.. Ali s Njim, bilo je dovoljno da mi poljubi kosu, ili ruku, ili celo, i da me prodju trnci. Nije to vise prica "zelim sto ne mogu da imam". Prvi put da volim nekog. Zbog svega sto jeste, dobrog i loseg. Toliko mi nedostaje da pozelim kupit' kartu i prvim busem otici da ga vidim. Pozelim i sjetim se da sam ja ta koja je rekla zbogom. Zato zatvori oci zelenooka, jos dugo ce da igra isti film. On je ta glavna uloga. A drugi ne postoji.

U ovom gradu vise ne razlikujem priguseni djecji smijeh i lavez. Ovdje svi imamo nekoga ko vise nema tu cast da ga zovemo nasim, ili pak mi nemamo tu cast da ga zovemo svojim. I provlaci se lik kroz stotinu i jedan post, vrti se pred ocima dok pises, ko jebeni hologram. Vise srece drugi put. Vise srece no pameti, drugi put. Sreca je bitnija ponekad... nedostaje mi "hoc' d'umrem" osjecaj kad dobijem poruku od nekog, pa pola sata nmg prste da smirim i da odgovorim, i obicno se sjetim najzesce gluposti da posaljem.. tako to valjda hoda. Previse pretpostavljam. Previse je mene u meni, moram se malo sabrat i oduzet, previse je onog sto nisam davala nikome i sad mi pravi visak u meni. Pitaju me da se selim u Austriju poslije nove godine, pitaju i zahtjevaju pozitivan odgovor. Oduvijek sam htjela da odem, ali zasto bas 2 mjeseca prije no on dodje iz te iste proklete drzave? Znate, sudbina je kurac. Toliko smo pokusavali da se nadjemo, da pricamo, da budemo Mi u svakom mogucem vremenu, gradu i prostoru, i sad kad se on seli ovdje za stalno poslije godinu dana, ubitacnih godinu dana, ja treba da se selim tamo. Od toliko drzava, gospode, od tolike planete, i toliko sudbina... Ista drzava i isti grad, a mijenjat cemo uloge? Bio je tu nedavno... prije par dana. Ne znam, imala sam zelju da ne izlazim iz stana dok ne ode iz grada. Naravno da je sad citavo nase drustvo bilo s njim, i da je to ustvari njegov krug prijatelja, moj vise nije. Ne zovu me, i ne pitaju vise kako sam. Valjda to tako hoda.. Ljudi izaberu strane. Nek' im je sa srecom. I njemu isto. Gledala sam u lokve dok sam setala gradom, i nadala se da ga necu sresti. I nisam. Otisao je. Tjesim se da je samo on kriv za sve. A nije. Ja sam stavila tacku na i, jer ponos je ponos, a ljubav sam ostavila za neki drugi zivot. Valjda tad ljubav bude na prvom mjestu a mi sretni. Zajedno sretni, naravno. Upoznah finog momka na poslu. Izasli smo par puta. Nije dosadan, mada nazove po 100 puta dnevno samo da vidi kako sam. Inace sam bolesna. Grlo, nos, prehlada.. svejedno, proci ce. Al' on zove. Fin decko neki... Na poslu isto. Kuci takodjer. Kad ostanes bez slobodnog vremena tek tad ti je jasno ko te stvarno voli i ko ce se trudit da uskladi raspored sa tvojim, i ko ce odvojiti barem pola sata da se ispricate. To je taj decko. I jedna jedina prijateljica. Znaci dvoje ljudi. Lijepo. Ovdje citam samo dvoje ljudi, al ni oni mi nisu nesto sretni. U globalu, ne znam dal znam dvoje ljudi koji mogu rec "sretan sam i zadovoljan". Ne mogu se sjetit ko bi to mogao biti.. C'est la vie... "A ja sam pred zivot istupio najezen, i razdrljen k'o pred streljacki vod u zoru, i strah me, nepromenjem dok metak putuje. A sa sudbom se natezem, onako zagrljen, k'o dve pijane lude na soru. Znam kaljavo ordenje na mom kaput je. 'Ajde pricaj mi malo o patetici... Pricaj mi malo o tome. Ili nemoj..." U ime onog dana kad cu se probudit sretna i nasmijana pored nekog svog, u ime tog dana, daj mi snage da izdrzim sto ne mogu da promjenim. Jer ono sto je sad izmedju koze i kostiju, ne da mi da disem pravilno, ritmicno, punim plucima, ne da mi mira.

Naucila sam da ne cujem neke stvari dok mi pricaju. I da nemaju sva pitanja odgovore. Naucila sam da koristim kremu za samotamnjenje: godisnjeg nemam, solariji ne volim. Naucila sam da pravim 100 frizura sa ove 3 dlake na glavi. Naucila sam da iskuliram kad cujem Badricku kako pjeva "Moja ljubav". Mada jos ne znam kako da se smirim kad mi jave da je stigao.. doduse ne moraju mi ni rec' dodje s kisom svaki put, i kisa ga isprati. Nekad mi je znala lit niz obraze. Nema ljepote u onome kad znas vise nego bi trebalo. Pa razbij jednu sad bas u inat, u moju cast. Velik je grad kad nekog zelite slucajno da sretnete. Prevelik. Kome sad pjeva Misu Kovaca umoran poslije puta... Rekoh, neke stvari je bolje nikada ne saznati.

U novinama nista novo, na fb takodjer. Ovi sa zapada se polijevaju ledenom vodom, ovi sa istoka zemljom, jer nemaju vode jel... ne znas kome je gore, ovima u ratu, ili ovima sto su oboljeli, i jedni i drugi svaki cas cekaju smrt. Negdje u nekim, vjerskim cini mi se, knjigama stoji da je smrt svakom inasnu bliza nego kragna kosulje oko vrata.. pa eto.. Ne znam, nisam pametna. Trece su se gole poskidale i propagiraju demokratiju i ljudska prava, golotinju i kojekakve zapadnjacke shit kampanje za ravnopravnost. Sto bi jedna hrvatska spisateljica rekla sve dok ti imas (da prostite) rupu dole nemas sta pricat o jednakosti. Mislim, zene, helou, o cemu pricate? Tovarite sebi sve muske obaveze na vraat i pored svih onih zenskim kojih ima masala. Ne kontam. Jeste Merlinka bila kurva al je dobro rekla, ne smeta mi da zivim u muskom svijetu sve dok mogu da budem zena u njemu. Da se mi razumijemo, ne pricam ja o sjedenju kuci po vazdan, al' jebote, de malo s tim jednakostima i demokratijom. I nisam isfrustriana uopste zbog te poruke od sinoc... I to da se razumijemo.

Ti kao normalno, tradicionalno zensko, koje je balilo godinu dana za hajvanom kojem je bilo tesko rec" volim te", odlucis da krenes svojim putem, i da ostavis iza sebe hajvana da pase travu i da bleji u sarena vrata, odlucis da je vrijeme zaa novog insana i taj insan se pojavi, lijep ko slika, ozbiljan, markantan, i nadasve pametan jel... i ti se napravis tu pametnom, modernom i prva posaljes poruku` naravno popusis foru. Ne znam koliko je pametan ovaj feminizam i jednakost, ja ispadoh debil samoj sebi sad... a kako su vremena moderna, tjesim se, jebiga, mozda je i peder. Nemam ja nista protiv, al lakse bi podnijela da ima momka nego da me iskulira....

Skoro ce septembar. Lutat cu ko debil po gradu, sve mi se cini da cu izgledat ko one ludjakinje u crnim mantilima, s crnim naocalama i maramom, trazit cu nekog, neofiirno. Voljela bih da se preselim u drugi stan, da ne zivim sa roditeljima vise. Kako vrijeme odmice treba mi da budem sama, da legnem ako sam umorna da napravim kafu kad mi je ceif i da zapalim, dignem na sto i da se odmorim psihicki od svega, od jurnjave sestogodisnjaka po kuci, od budjena u 6 i kad ne treba, od maminog glasnog pricanja na telefon, od lupanja vratima, lupanja sudja.. moze i na mjesec, ne moraa dugo. Znam ja da ce mi falit njeno zvocanje na telefon kad nana nazove pa pricaju po 2 sata, al nekako ne znam.. hocu nesto svoje, i kad skrsim pola plate na sminku da ne pita dal sam normalna. Gdje ce me to uopste iko pitati, pa naravno da nisam. Protekla noc je bila konfuzna, sjedila sam sa prijateljicom koju znam od 4te godine, i onako zenski socno smo mahalale dok nije prisao jedan Njegov prijatelj, pa zatim drugi, pa opet poslije pola sata s prijedlozima da sjednemo za njihov sto. Kad smo konacno zavrsile i premjestile se hladno se podijelise za ostala dva stola i okrenuse ledja. Nisam bila iznenadjena, samo sokirana. Zoves me 50 puta i kad dodjem okrenes mi ledja. Kazu cice koje su sjedile s njima cudno me gledale. Znaju cice u koga je On bio zaljubljen k'o balavac. Znaju svi oni dobro ko je Jaca, al merak je napravit' se lud. Mrzim ljude. Mrzim folirante. Ponajvise mrzim muskarce bez m**a. Brate, musko si, ponasaj se u skladu s tim. Zavrsile na kraju s tipom kojeg sam upoznala prosle godine, sjedili mozda 2,3 puta zajedno. Ispricali se ko da se znamo sto godina. Dzabe, kad je neko covjek covjek je, ispostovat ce te i kad ti "jako dobar prijatelj" ispadne supak.

Ženiš se pre tridesete, jer tako treba.
Normalan si.
Imaš dvoje dece.
Diplomu.
Posao.
Račune za struju.
Račune za telefon.
Letovanje od deset dana.
Možda 15.
Escape weekend u Beč.
Plus zdravstveno osiguranje.
Plus životno osiguranje.
Penzijsko osiguranje.
Račune za grejanje.
Žuriš kući iz kancelarije.
Danas je nedelja.
Vodiš ljubav svake druge nedelje.
Sa ugašenim svetlom.
Mirno.
Misionarski.
Nekada i četvrtkom
kada ti otkaže psihijatar.
Budi normalan.
Petak je dan kada ti tvoja jednostavna žena kuva boraniju.
Odustao si od sna da gajiš pčele.
I od toga da se često smeješ.
Ideš u teretanu, jer tako treba.
Voziš se u koloni.
Nikada ne pretičeš.
Nešto ne umeš više da voliš.
Želeo bi.
Kasnije i to nestaje.
Lažeš da si dobro.
Lažeš da se smeješ.
Lažeš.
Ne smeta ti prašina na omiljenoj ploči.
Na celom gramofonu.
Pušiš krišom.
Psuješ vozače.
Psuješ pešake.
Psuješ bicikliste.
Psuješ komšije.
Psuješ ženu.
Psuješ decu.
Psuješ Boga.
Psuješ život.
Računi, računi, računi.
Imaš previše bora.
Imaš par godina u inostranstvu.
Neka bežanja od sebe stvarnog.
Opiješ se nekada
Nikad sam.
Sa društvom.
Jer tako treba.
Pevaš, jer kažu da su takvi ljudi radosni.
U avgustu otplaćuješ kredit.
Imaš 20 godina više.
Čekaš lift.
Jezivo si miran kad se pokvari.
Čekaš u redu.
Čekaš u banci.
Čekaš da ti žena ponovo kaže "volim te".
Čekaš da je opet zavoliš.
Čekaš leto.
Čekaš da odškoluješ decu.
Čekaš da udaš ćerku.
Čekaš da oženiš sina.
Čekaš da se penzionišeš.
Čekaš sledeću godinu.
Čekaš sledeću godinu.
Čekaš sledeću godinu.
Čekaš sledeću godinu.
Čekaš sledeću godinu.
Čekaš svetla vremena.
Čekaš bolje sutra
Da budeš srećan.

2.
Izuj se.
Hodaj bos.
Tada smeš da hodaš i po travi.
Kupaj se dok sviće.
Pričaj o stvarima koje voliš.
Nikada ne obrći palačinke nožem ili rukom, samo bacanjem u vazduh.
Odlepićeš je sa plafona, ne brini.
Nauči da razbijaš jaje jednom rukom.
Igraj se u superxafsu uslužnom kasom, to je blagodet.
Ljuljaj se u tri ujutru.
Naruči 5 kugli sladoleda. 6.
Nasmej se upozorenju ‚‚samo za decu‚"
Prođi ispod prskalica u parku!
Stani ispred vrata sa senzorom, pljesni, pa se pravi da su se otvorila na tvoju komandu.
Baci kap, dve vode na vrelu ringlu i zamisli da si čarobnjak koji baca čini (ako nemaš ‚‚senzor vrata" blizu kuće)
Šetaj pored reke.
Gurni prst u reku, nećeš ostati bez njega.
Vodi ljubav.
Ujutru.
U podne.
U sumrak.
Uveče.
U dva.
U tri ne možeš, tada ideš da se ljuljaš
Vodi ljubav stalno.
Svuda.
I ne sa svakim.
Nikako ne sa svakim.
Ako imaš priliku da vodiš ljubav na nekom krovu zgrade, po slikarskom platnu uvaljan u boje, umočene kose u temperu URADI to.
Ako nemaš tu mogućnost, prvo kupi platno, stvori je.
Slikaj - sa njom. Ili njim.
Okačite sliku iznad kamina.
Neka vas svi gosti uvek pitaju čija je slika.
Zagonetno se smešite.
Držite se za ruke ispod stola.
Pomazi je po stomaku gde je remek delo vaše slikarske tehnike.
Ljubi.
Grli.
Golicaj.
Pleši.
Praštaj.
Maštaj.
Putuj.
Ne propusti pravljenje figurica od plastelina - kako kaže divna Dženita iz Tuzle - bez prijatelja da ga upotpune ovaj spisak i ne vredi mnogo, još je bolje kada su prijatelji ovako maštoviti
Ne propusti prvi jorgovan.
Ni poslednje lubenice.
I to da se umažeš jogurtom.
Ili da pričuvaš nečijeg mezimca.
Smej se.
Mnogo se smej.
I ne pokrivaj usta rukama, jer imaš jedan krivi zub, samo neka je zdrav.
Više bole krivi putevi u životu.
Pravi musaku.
Pravi porodični turnir u kartama.
Čitaj ceo vikend.
Pokisni.
Slušaj muziku rizičnih decibela.
Okreči sobu u žuto.
Pevaj, ako tako osećaš.
Plači, ako tako osećaš.
Kupi šator.
Najveći u radnji.
I opremu za kampovanje.
Slaži slagalice.
Zovi redovno roditelje, jer tako želiš.
Javi se iako je prekasno.
Posoli ako nije slano (osim ako imaš visok pritisak, onda samo prazan slanik tresi iznad jela, videćeš da će postati slano samo od sebe)
Mmm... ipak nemoj cipelama na kauč
NE zaboravljaj prijatelje.
Ne zaboravljaj stvari po ‚‚džepovima", tu su neke važne sitnice.
Stavi malo više pene u kupku.
Uuu, i pravi balončiće.
Pričaj "po starinski".
Nemoj baš UVEK kakiti o tome da zapravo, kada vidimo dve duge postoji samo jedna duga, a da je druga njena refleksija i da je to obmana našeg oka i uma. Nekada se samo obmani ( Uh, kako bi mi ovde, umesto samo legla neka psovka, iako ne treba psovati ) Zato ispravka – Nekada se samo jebeno obmani i uživaj u dve duge!
Pričaj o stvarima koje voliš.
Pričaj o ljudima koje voliš.
Nije teško naći ljude prema kojima nisi ravnodušan.
Nije teško voleti.
Pričaj i o stvarima koje te muče.
Pričaj.
I slušaj.
Budi brižan i samilostan.
Pomoli se onda kada iskreno osećaš.
Neguj ljubav.
Govori MI, umesto Ja.
NE beži od sebe.
Ne plaši se.
Lep si i nasmejan i namršten.
Pa šta ako znaš samo dva akorda na gitari.
Izgradi u sebi, ne oko sebe.
Zasadi hektar kalemljenih trešanja.
I praske, ako tako želiš.
Donesi joj seme za nanu i origano sa službenog puta.
Čekaj, pa ti nemaš službeni put.
Postao si ono što želiš.
Onda se odvezi biciklom do pijace i kupi.
Budi kreativan, NIŠTA NIJE GLUPO ako je namera prava.
Oboji svoj svet.

Neka sve ide dođavola. Hoću da mi vrat miriše svaki dan na svež bosiljak iz moje eksperimentalne začinske bašte, kao danas. Hoću ogromnu začinsku gradinu. Da mi deca mirišu na žalfiju. Hoću veeeliki vinograd i kuhinju. I rukom vezenu posteljinu. Hoću kamin samo da okačim ‚‚onu sliku" iznad njega. Hoću da mi muž kasni sa pecanja, ne sa posla. Hoću da iskomponujem simfoniju srca čiju sam melodiju jednom sanjala (to uz pomoć nekih učenih prijatelja). Braću jagode, ne brige. Čuvaću život, ne mračne tajne. Odabraću mogućnosti, ne ograničenja. Jer želim da budem slobodna, a ne, kako treba. Ne želim skučenost, okove ili uvek samo broj u Zavodu za socijalno. I neka namrgođena lica – jer tako treba. Da mi mera za život bude uspeh/neuspeh, dobro/zlo, crno/belo. Biće šareno, kreativno, šašavo. Pisaću pisma. I pesme. I knjige. I scenario za film. Neću pisati deci sastave. Neću odustati od nekih ljudi. Neću NIKADA odustati od nekih ljudi. NEĆU NIKADA ODUSTATI OD LJUDI, jer tako ... Jer tako želim da treba. Bar danas, smisao života je u kreativnosti. U tome da budeš. Jer, sunce kada sija, ne pita te stalno – Je l ti dobro sijam, vidi, vidi, umem ja to i bolje. Ono sija. I ti ga voliš. Svi ga volimo i radujemo mu se. Prava mera života je u mogućnostima i ograničenjima. Tvoje je da izabereš šta želiš, u kakvu materiju hoćeš da pretvoriš silnu energiju. I jedno i drugo nose posledice. A priznaćeš, mnogo je bolje snositi posledice stvari koje si ipak želeo da uradiš. Pričati sa sobom i ljudima koji iz tebe izvlače pravog tebe je blagoslov. Ne tebe kakav bi ‚‚morao da budeš" ili misliš da bi trebalo da takvim budeš. Nego onog, izbrušenog nagonskog tebe. Čovek nije ono što izgradi oko sebe, već što je izgradio U SEBI. Baš to, paradoksa li, će ga celog života okruživati, ma gde putovao, ma šta radio, ma kakvim se trudio da veštački postane. Tako ja mislim. Tako se neguje ljubav. Tako ona preplavljuje. Kada si svoj. Možda samo danas. Možda svakog dana. Ne naglo, ne nesvesno, već kada primetiš da se pomalo plašiš svoje nedostojnosti i nedoraslosti i nezrelosti. Tada je ona tu. Tada budite svoji. Šaolin ljudi. A kako to, pitam i sebe, kada sam samo juče morala dva puta u banku zbog nečega u vezi sa tekućim računom ? A ne znam baš (ljudi, meni uvek ide dobro sa rečima, sa životom sam još na vi), ali – u ponedeljak gasim tekući račun. I idem na pazar da kupim nove saksije za origano. Retro biciklom sa korpicom, razume se. Možda tako, za početak. -Jovana Bajagić (#)

Preuzeto sa: https://www.facebook.com/dezintegracija

Nemoj plakat', nemoj zivot klet'
budi dobra...

Budi jaka, zaboravi na sve
budi dobra, sklopi okice

Gungula na poslu. Pase mi taa uzurbanost, vrijeme brze prolazi. Dva poziva na dejt. Mrzi me da uopste mislim o tome. Mrzi me da uopste pomislim da cu sjedit s nekim ko nije On. Mrzi me sto uopste gledam na sve te izlaske poslije njega, poslije godinu dana, negativno. Nisam jos spremna da nekome kazem da sam 100% slobodna, jer se ja ne osjecam tako. On je mene pustio. I ja sam njega. Zivimo tako. Al nikako da pustim sebe iz te ukocenosti, navike da svako vece provjeravam inboxe, poruke, skajp, telefon, mailove.. ko da tu stvarno ima neka njegova poruka, mail, link, slika... ima, ima al k****, Jasmina. Koji ti je vise zenska glavo!? Nije k'o da sam mu djecu rodila, il nesto stvarno stvarno znacajno. Samo ne mogu da se zamislim sa tudjim parfemom na odjeci i s drugom rukom u mojom, izgleda mi nemoguce. Izgleda mi nemoguce da opet nadjem dzentlmena u odjelu, markantnog, uctivog, pametnog njeznog, suosjecajnog i pored kog cu se osjecat damom i po, zasticenom, voljenom i sigurnom. Nije to do izgleda. To je do osjecaja. Osjecala sam se najsretnijom osobom na svijetu... Gospode, niko da me usuti. Nikako da se sama sjetim da zacepim vec jednom. Tjesim se oodjecom. I sminkom. A providna su utjeha. Povrsna. Lijep je osjecaj imat koju stoju viska. Al i to je samo osjecaj. Jebes pare. Jebes sve. Nikad ljudima koji su me povrijedili nisam zeljela nista lose, barem nista gore od one pustosi u zivotu koju ostave kad odu. A imal' sta gore ode toga...

E baš me zanima u kojem to životu ja njemu na vratima jebem komplet familiju, a on se malo naljuti, kao naljuti, i onda mi kaže da me voli.

Šeset' deveti post, divno, i na poslu mi je bilo k'o najgora moguća 69ka.

Ali sutra odmaram. O da! Sutra ću da spavam do 12, a onda ću da popijem litar kafe i da hodam dok ne padnem s nogu i ne potrošim sve što imam :D

Što bi Rozgica rekla: Život je čudo, život je lijep. 

Moj nesuđeni muški primjerak, (čuj mene, moj.. nije moj. Navika, šta ćeš) šeta dupe po Zagrebu. Imam želju da sravnim Zagreb i okolicu sa zemljom. Ne znam otkud tolika mržnja i nedostajanje u isto vrijeme. Nikako mi nije jasno.

Osmijeh mi je iskreniji i vise vodim racuna o tome kako izgledam, cesce osjecam glad i boja se vratila u lice. Znaci oporavljam se iako spavam po 5 sati dnevno i pusim po 2 kutije. Sjela sam i napravila nove planove, ovi stari ukljucuju ljude koje sam iskljucila iz zivota, sto ih cini neostvarivim. Radim na sebi. Iako sam precesto odsutna i rasijana, dobro sam. Htjela sam cut sama os sebe" dobro sam" i da je to stvarno tako. Bila sam i dama i kucka, i glupaca i probisvijet, i filozof i zatucana, sve po potrebi. Nikad nemojte biti vise no sto jeste. Ne trudite se previse da impresionirate jer onda postajete cirkuski medo, a kad dodjete do te uloge, od vas se ocekuje konstanto plesanje na zici. Trudite se ali prvo da usrecite sebe donesenim odlukama. Ako vasa sreca zavisi od nekoga drugog, a nije vas rodio stanite, zakocite izadjite iz auta na svjez zrak preispitajte odluke. Onog momenta kad pocinjete zavisiti od nekoga gubite sebe, postajete necija stvar, a onaj ko zaista ima svoje ja i svoju nezavisnost nece traziti da se vi odreknete svoje zarad zajednicke srece. Trebalo mi je godinu da svarim da sam sebi najpreca i da ono do ceg drzim nije manje vrijedno od bilo cijeg principa, nije vrijedno da krsim svoje, a postujem tudje samo za "mir". Nije to mir, tad pocinje rat sa samim sobom. Bila sam sve sto se zahtjevalo od mene da budem, osim sretna. I kad sam postala savrsena po tudjim parametrima, gazeci sve ono u sta vjerujem, tad sam postala dosadna svima, a samoj sebi najgora.

Ostala mi navika iz kladionice da cim progledam pijem kafu i čitam horoskop. Ne doručkujem prije 12. A i to ako me neko podsjeti. Ne osjećam glad zadnjih mjeseci uopšte.

Jutro je prelijepo, ja sam raspoložena i mislim da je to sasvim dovoljno da čovjek ude sretan: proudila sam se zdrava na prelijep dan.. :)

Uživajte u danu :)

Sanjala sam te sinoć. Standardna poza, noga preko noge, ruka na naslonjaču, osmijeh od milion dolara i.. Samo si sjedio tako.. Bez riječi, bez pokreta, sa osmijehom.

Fali mi taj osmijeh, kad izvalim nešto, i okreneš glavu da mi se ne smiješ u lice.. Osmijeh iz profila.

Više nisam sposobna da razmišljam. Trebam na posao za tri sata, i još uvijek mi te slike ne izlaze iz glave..

Citirat ću Opačića "Gledaš ovaj isti mjesec, pomislim ponekad, i ta mi je misao nekako utješna. Ne znam iz čijeg zagrljaja i iz čije sobe, ne usuđujem se ni da mislim previše o tome. Samo se pomolim u sebi da se i dalje onako iskreno, lijepo smiješ svaki dan. Da imaš razlog za to."

Sve ću nam oprostiti. I tebi i nama, al nikad sebi što sam prestala da se trudim i što sam očekivala da ćeš ti to činiti sam, i kad ja odustanem. Ni ti mi to nećeš nikad oprostiti.

Sjedila sam s našim društvom baš tu noć kad sam te sanjala, a to se rijetko dešava u zadnje vrijeme, i moja druženja s njima, i bilo kakvi snovi.. Opet se sve svelo na priču zašto sam toliko dugo sama, gdje si ti, i zašto Onaj Naš Drug i ja nismo u vezi i kada ćemo bit. K'o da je on Bogom dat da mi bude budući muž. Nekako svi čekaju taj momenat da se to desi. Svi osim mene. Mislim da i ti to očekuješ. Mrzila bih sebe ako bi se desilo, jer bi tim svi moji principi pali u vodu.

Dobro, ovo sad ne bi trebalo da bude neki usrani tugaljivi post, u kome ja patim za bivšim. Prošli smo tu fazu patnje, nedostajanja i melanholije, i svjesna sam da je gotovo. Barem sve dok se ne sretnemo, a srest ćemo se, moramo jer Sarajevo je premalo u septembru kad bježiš od ljudi, i kriješ se po sokacima u centru. Nema tog sokaka u koji možeš pobjeć... Nema te sudbine koja nije čovjeka sjebala u dvadesetima.

Živimo kako najbolje znamo, al' kao što rekoh, mladih je puno, ambicija još više, a grad je tako malen.. Sad znam zašto si otišao. Traži taj jedan razlog da se vratiš.

Dobila sam posao, hej! Taman onda kad sam tebe izgubila. Voljela bih da platu trošim na autobuske karte, izgubljene prtljage i da se čekamo na stanicama i da mi pričaš o tome koliko sam falila i da imaš toliko toga da mi ispričaš i pokažeš...

Jebiga, šta ćeš...

Nemam više o čemu da pišem. Ovako nekako:
"Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja."

Šuti i radi, ostala si bez ikavog života da skrpiš, sastaviš i kažeš evo živim, ovo je moj mali život i uspjela sam nešto da uradim. Šuti i radi. K'o da nekom puca neka stvar imaš li il nemaš socijalni život. A kad prigusti, zabij glavu u pjesak, nauči se, da ne bi ostala i bez posla i bez života.

Ubi me to kako naši ljudi razmišljaju ako ti se šef nasere sred zdravog razuma: "Šuti, barem imaš pos'o". S pola pravo u bijelu luđačku košulju. Jel' problem stvarno u meni što ne trpim ničija sranja, što ne dam da me jebe k'o stigne, ili sam glupa što se žalim na išta što ne fercera u ovoj državi? Ne znam, nisam pametna.

Sretan praznik. Bajram nije što je nekad bio..

I sve bi ti bilo i nekako podnošljivo, al kad čitav usrani dan čekaš da se Neko sjeti da ti je rođendan, a čak ni poruka ne stigne ni poslije 3 dana.. Živi s tim, mlada. Živi s tim!

Onda se sjetim da se ustvari ne sjećam kad mi je stari zadnji put čestit'o rođendan.

Jebiga.

A tamo negdje, Obala Slonovače možda, ljudi uzgajaju kakao, i vjeruju da se od toga  pravi vino. Tako su im roditelji rekli nekad davno. I nikad nisu probali čokoladu..
Is that life?